BEOGRAD, U pojedinim dijelovima Srbije cijene istih prehrambenih proizvoda znatno se razlikuju. I to ne samo od mjesta do mjesta, nego i od radnje do radnje. Rasponi cijena za iste namirnice često variraju i po nekoliko puta.
Tako je, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, teleće meso u Srbiji najskuplje u Sremskoj Mitrovici i košta 795 dinara po kilogramu, dok je istovremeno cijena u Kraljevu 457 dinara. Svinjsko meso za 289 dinara može da se kupi u Zrenjaninu, pa do 500 u Novom Pazaru. Junetina je najskuplja u Užicu – 480 dinara, a najjeftinija u Kraljevu i Zrenjaninu, gdje košta 355 dinara.
Slična je situacija i na zelenim tržnicama. Spanać u Nišu, na primjer, košta 50 dinara, a u Beogradu je i do tri puta više. Za cveklu se u Zaječaru plaća 24, a duplo više u Novom Sadu ili Pančevu. Crni luk je najpovoljnije pazariti u Kragujevcu, gdje vrijedi 50, a u Kraljevu duplo više, 100 dinara.
Teško je, međutim, razumjeti zašto se cijena nekog proizvoda razlikuje i za 100 odsto u dva susjedna grada.
– Na formiranje cena u Srbiji utiču različita kupovna moć i neravnomeran razvoj gradova i regiona – smatra Milena Radulović, direktor marketinga “Jabuke”. – Svaka kompanija ima svoju poslovnu politiku prilikom formiranja cijena određenog proizvoda. Uvijek se polazi od nabavne cijene proizvoda, rabata i marže.
Pojedini ekonomisti smatraju da ne treba da nas čude razlike u cijenama, jer je u Srbiji na snazi slobodno formiranje cijena. Tržište stalno nagrađuje i kažnjava odluke o visini cijena. Ako neko ima preduzetničkog duha i priliku da zaradi, zašto da ne. Ali, zakoni ponude i tražnje dovedu tržište u red.
– Ako je kajmak jeftiniji u Kraljevu nego u Beogradu ili Subotici, to je posledica i troškova transporta – kaže Aleksandar Stevanović, saradnik Centra za slobodno tržište. – Na razlike u cijenama svakako utiču i trgovinski formati, ne može nešto da košta isto u hipermarketu ili komšijskoj radnji. Još ako firma nema ugovor o ekskluzivnoj distribuciji, gdje se daju i značajni rabati, odnosno popusti, gotovo je nemoguće da cijene budu iste.
Ako prodajete robu nekome ko je siromašniji, očigledno je, dodaje Stevanović, da marže moraju da padaju, i obrnuto, kod mušterija sa dubljim džepom veća je mogućnost da se više ugradite.
U potrošačkim organizacijama smatraju da je šarolikost cijena posljedica neuređenog tržišta i da zdrava konkurencija ne postoji. Država je, kažu, previše pomagala velikim trgovinskim preduzećima, umijesto da podstiče mala i srednja.
– Ne samo između pojedinih mesta, nego i u jednom gradu, recimo Beogradu, velike su razlike u cenama, čak i kada je reč o istim prodajnim formatima – kaže Petar Bogosavljević, predsjednik Pokreta za zaštitu potrošača Beograda. – Naše uporedno ispitivanje cijena pokazalo je da se cijene razlikuju i do 40 odsto.
Istina, dodaje on, cijene se slobodno formiraju i svako od trgovaca vodi svoju poslovnu politiku. Neki za pojedine dnevnopotrošne proizvode, poput mlijeka i jogurta, značajno pojeftine, da bi na nekim drugim artiklima “peglali” prosječan profit. Ali, činjenica je da “veliki” diktiraju nivo cijena na tržištu.
Standard
Prema posljednjim podacima, u februaru ove godine prosječna plata bila je 32.336 dinara, a prosječna potrošačka korpa koštala je nešto iznad 36.000 dinara. Da bi se napunila prosječna korpa nedostajalo je oko 4.000 dinara.
Statistika pokazuje da su u Srbiji najskuplji gradovi za život Niš i Valjevo, jer je tamo potrebna jedna i po prosječna neto zarada za pokrivanje prosječne potrošačke korpe. Novosti