Trećina zaposlenih u RS jede budžetski hljeb, niko neće u realni sektor

BANJALUKA, Dok se za gradske uprave, razne državne institucije i druga uhljebljenja traži mjesto viška, a na konkurs za nekoliko desetina radnika prijavi njih više od 1.000, u realni sektor, gdje bi trebalo zasukati rukave, neće niko.

Tako je nedavno više od 1.100 zahtjeva potencijalnih kandidata pristiglo na konkurs Gradske uprave grada Banjaluka kojim se tražio 41 novi radnik.

U isto vrijeme firma “Prijedorčanka”, koja se godinama bavi proizvodnjom rakija, voćnih destilata, koncentrisanih sokova od voća i povrća, na svoj konkurs za nove radnike nije dobila nijednu prijavu.

“Tražili smo četvoricu traktorista i nekoliko voćara, niko nam se nije javio. Džaba redovna plata, prijava, smještaj i hrana”, priča Nikola Vukelić, vlasnik, i dodaje da ni inženjeri neće u voćnjak i oni čekaju kancelariju.

“Da tek vidite kako to izgleda u sezoni branja, to su sve ljudi sa 60 pa i više godina, nigdje mladog čovjeka nema. Za koju godinu mi nećemo imati radnika i majstora, šta sa voćnjacima kada nema ko raditi u njima”, kaže on.

U Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske trenutni broj nezaposlenih na evidenciji je 134.527 osoba, a u isto vrijeme procjene stručnjaka kažu da oko trećina zaposlenih u RS jede budžetski hljeb.

Ovako stanje nepovoljno utiče na dvije stvari, prvo što opterećuje ionako preopterećene i prazne budžete, a drugo što sve manje radnika u realnom sektoru, to jest proizvodnji, privredi, građevini i sličnim granama, znači i sve manje profita, uplate PDV-a, rast BDP-a i na kraju ekonomskog rasta i jačanja.

Pero Ćorić, direktor Sektora granskih udruženja u Privrednoj komori RS, kaže kako je suština problema u tome da je preopterećen sistem nagrađivanja, jer su plate u javnoj upravi daleko veće nego u javnom sektoru.

“U privrednim subjektima se ne plaća diploma, nego rad i znanje, a ovamo znanja ne moraš imati previše, ali se plata obračunava po stepenu. Tako da nije rijedak slučaj da u određenoj firmi imate radnika koji ima veću platu od inženjera. Zašto? Pa zato jer je gazda procijenio da on radom, znanjem i iskustvom više doprinosi firmi nego ovaj drugi”, kaže Ćorić.

Istini za volju, na konkurse u Tvornici obuće “Bema” uvijek stiže dovoljno prijava, ali ne struke koje bi trebalo.

Kako kaže Marinko Umičević, direktor, obućara nema pa da ga platiš suvim zlatom.

“Sad primamo 50 radnika, ali nema obućara. Nijedan se nije javio, a ja više ne mogu da plaćam prekvalifikacije. Nemam ni inženjera da ga zlatom platim. Pored ovih 50 radnika treba mi i deset modelara i kreatora koje hoću da pošaljem u Italiju da nauče kako se radi, da vide nove trendove, ali nijednog nema, i šta sada da radim i s kim”, priča Umičević.

On je istakao i činjenicu da i pored toga što grad svakog đaka koji upiše srednju obućarsku stipendira sa 150, a “Bema” sa 100 KM, djeca ovu školu zaobilaze u širokom luku.

“To je odraz stanja u društvu, kod nas je misao života da se završi fakultet, a ako nema posla poslije, kao što obično i nema, onda dođeš do doktorata bez dana iskustva i rada”, ogorčeno govori Umičević.

Spasoje Albijanić, direktor firme “Monting-montaža” iz Bijeljine, potvrđuje riječi prethodnih sagovornika.

“Mi imamo nevjerovatnu pojavu, a to je da bi svi mladi da rade, ali da u stvari ne rade ništa. Svi maštaju o kancelariji, fotelji i ako može kako, u 11 da se dođe na posao, a u realnom sektoru moraš raditi da bi opstao”, kaže Albijanić.

Nezavisne.com