SARAJEVO, Vrata zapošljavanja u javnim preduzećima otvorena su kao u školi: jedni ulaze, drugi izlaze, a sve po političkim nalozima 
Zakon o javnim preduzećima Republike Srpske javna preduzeća definiše u članu 2:
“(1) Javno preduzeće u smislu ovog zakona je pravno lice koje je upisano u sudski registar kao privredno društvo u formi akcionarskog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću, radi obavljanja djelatnosti od opšteg interesa i u čijem osnovnom kapitalu Republika Srpska ili jedinica lokalne samouprave direktno ili indirektno ima većinsko vlasništvo.
(2) Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na preduzeća koja u strukturi vlasništva imaju najmanje 50% plus jedna akcija ili udjela u vlasništvu Republike i koja zapošljavaju više od 50 lica.”
Dakle, da bismo nešto mogli prepoznati kao javno preduzeće, što se tiče samih zaposlenih, imamo jedan orijentir, a to je njihov broj koji mora prelaziti 50.
Da bi se nešto moglo smatrati javnim preduzećem potrebno je ispuniti i određene teorijske pretpostavke. Evo nekih od njih koje u svom radu navodi Marina Kesner-Škreb:
“Država često osniva svoja poduzeća i u sektorima izvan komunalnih javnih usluga. Ona obično vjeruje da će posjedovanjem i kontrolom javnih poduzeća pomoći ‘strateškim’ sektorima, dobiti međunarodnu financijsku pomoć koja se teže dodjeljuje malim privatnim poduzećima, pomoći brojčano velikim i ekonomski slabim slojevima pučanstva, održati razinu zaposlenosti te povećati štednju i investicije.”
Dvije od njih mogu se dovesti u vezu sa zapošljavanjem. Prva je pomoć brojčano velikim i ekonomski slabim slojevima stanovništva, a druga je održavanje razine zaposlenosti. No, sve to ne može ići na štetu samog preduzeća i struke. Nepreciznost zakona po pitanju zapošljavanja doprinosi upravo tome, a posredno i šteti državnom kapitalu.
Nepreciznost Zakona o javnim preduzećima RS
Zakon ne objašnjava niti daje instrukcije kako se do zaposlenih dolazi. Ne navodi se uopšte mogućnost konkursa. Da li će biti raspisan ili ne, prepušteno je upravama javnih preduzeća. U članu 10 zakona o kojem je ovdje riječ stoji, između ostalog, da je u nadležnosti uprave: “zapošljavanje i otpuštanje zaposlenih u skladu sa postupcima utvrđenim aktima preduzeća i važećim zakonima”.
Kad su akti preduzeća u pitanju, radi se najčešće o pravilnicima o zapošljavanju koji nisu usklađeni sa zakonima i ustavima koji su u pravnoj hijerarhiji iznad njih. To otvara vrata različitim zloupotrebama prilikom zapošljavanja. Prije svega, radi se o nepotizmu, korupciji i kronizmu.
O tome smo pisali ovdje, s većim fokusom na Federaciju BiH nego na RS. No, bitne razlike nema ni u Republici Srpskoj. Ivana Korajlić iz Transparency Internationala u vezi s tim kaže:
“TI BiH već godinama upozorava na činjenicu da zakonski okvir u BiH ostavlja mogućnosti za brojne ustanove i javna preduzeća da ne raspisuju javne konkurse, odnosno ostavlja se samim preduzećima da svojim internim aktima utvrde da li će uspostaviti obavezu raspisivanja konkursa, što ostavlja prostor za zloupotrebe i proizvoljno određivanje da li će se konkurs raspisati, odnosno rukovodioci su ti koji sami odlučuju o tome na koji način će i koga zaposliti. Ovo svakako pogoduje najviše političkim strankama koje koriste javna preduzeća za uhljebljenje svojih kadrova, a na taj način preuzimaju i kontrolu nad načinom raspodjele sredstava kojima javna preduzeća raspolažu, zbog čega nije ni bilo volje da se ovi propisi unaprijede.”
Bez pritužbi sindikatu
Predsjednik granskog sindikata drumskog saobraćaja i veza RS-a Nebojša Đokić kaže da što se tiče konkursnih procedura i zapošljavanja dosad nije imao nijednu pritužbu, a na čelu tog sindikata je tri i po godine. Unatoč tome, on kaže kako smo, ipak, ”svi svjesni da su na snazi politička zapošljavanja”. U jednom dijelu on nema ništa protiv neraspisivanja konkursa. Naime, čest je slučaj bolovanje ili povreda na radu. Tad treba hitna zamjena, a konkursna procedura u nekim slučajevima trajala bi do povratka radnika s bolovanja te bi je besmisleno bilo pokretati. No, i u tim slučajevima zamjene Đokić ne isključuje da je dobijaju politički podobni ili kandidati rodbinski povezani s nekim iz uprave firme.
Vlado Pavlović, predsjednik granskog sindikata za šumarstvo i preradu drveta, kad je sporni Zakon u pitanju, kaže:
“Pa to je zakon koji daje mogućnost nezakonitog poslovanja u sferi zapošljavanja. Tu se zapošljavanje vrši po principu nepotizma, po principu političke podobnosti, po principu lične volje, a bez ikakvih kriterijuma kad su u pitanju stručnost i potreba, evo, za resor šumarstva. Tu su vrata otvorena kao u školi: jedni ulaze, drugi izlaze, bez ikakvog katanca, bez ikakvog ključa; štaviše, radnik dođe da upravnik i ne zna da mu je došao novi radnik i kaže ‘poslao me…’ pa spomene ime nekog lokalnog bosa koji vlada na tom području preko politike.”
I direktor Šuma Republike Srpske Risto Marić je u jednom medijskom istupu priznao da se u toj firmi ne raspisuju konkursi:
“Razlog je specifičnost proizvodnje u šumarstvu. Uprava preduzeća se određuje prema zahtevima šumskih gazdinstava koji imaju potrebu za novim radnicima. Uglavnom odobravamo zapošljavanje radnika na određeno vreme.”
Politika iznad ustava
No, na koji se način filtriraju radnici? Na koji način i koliko njih kvalifikovanih za tražene poslove uopšte sazna da firma upošljava, nije jasno. Po kojem kriteriju se eventualni višak prijavljenih eliminira iz konkursne procedure, takođe nije jasno. Ervin Turbić iz Udruženja Justicia iz Srebrenika, koje se bavi korupcijom, kaže da se prekomjernim upošljavanjima, pod izgovorom o povećanom obimu posla, krši i Ustav RS:
“Imamo Ustav RS, kao najviši pravni akt Republike Srpske, sa čijim odredbama moraju biti usaglašeni svi zakonski propisi i podzakonski akti, a koji definiše pravo svake osobe na slobodan izbor zanimanja i zaposlenja, kojoj su ‘pod jednakim uslovima dostupni radno mjesto i položaj’. Također, članom 33. definisano je pravo građana da sudjeluju u javnim poslovima i da ‘pod jednakim uvjetima budu primljeni u javnu službu’.”
Prema dvojici ovdje navedenih sindikalaca, opravdano je sumnjati da se radi o političkom filtriranju radnika i da taj filter ima veću snagu od Ustava.
Radnici Šuma Srpske nedavno su uputili otvoreno pismo koje su mnogi mediji prenijeli. U njemu su jasno ocrtali političku strukturu firme, tj. koja partija kojim dijelom firme upravlja.
“Sistem u kome je u JPŠ ‘Šume RS’ mjesto generalnog direktora pripalo Socijalističkoj partiji, a drugi članovi uprave preduzeća kao i direktori šumskih gazdinstava su imenovani shodno ključu za raspodjelu dogovorenom između SNSD-a, DNS-a i SP-a na republičkom nivou, stvorilo je situaciju u kojoj ključnu riječ u upravi preduzeća imaju generalni direktor Risto Marić iz SP-a i komercijalni direktor iz SP-a Boro Lazić, dok na terenu ključnu ulogu zadržavaju direktori gazdinstava (mahom iz SNSD-a) koji još u vrijeme kada je direktor bio Dragan Grabovac iz SP-a počinju da se ponašaju potpuno autonomno u odnosu na direktora preduzeća i za takvo ponašanje dobijaju podršku svojih lokalnih odbora SNSD-a”, stoji, između ostalog, u pismu.
Kako je Pavlović naveo, radnike na posao šalju lokalne gazde. Oni tako zapošljavaju svoje birače, ali se dešava i kupovina socijalnog mira. I tu dolazimo do prividnog ispunjenja jedne od teorijskih pretpostavki da bi se neko javno preduzeće moglo smatrati svrhovitim – održavanje nivoa zaposlenosti. No, to ne može biti dugoročnog karaktera. Kako sindikalac Pavlović kaže:
“Ne povećava se budžet za plate, ali se povećava broj zaposlenih i onda se to razvodnjava po sistemu dosipanja vode u čorbu.”
Bez ozbiljnih pokušaja uređivanja zakonskog okvira
Dakle, socijalno nezadovoljstvo se povećava do onog trenutka kada više novca za plate ne bude. U tom momentu dolazi ili do otpuštanja radnika, što izaziva nezadovoljstvo prema političarima, ili do privatizacije firme, pa se onda krivica za otpuštanje prebacuje na novog vlasnika. Prema Turbićevim riječima, stvar bi mogla riješiti opozicija, ali to ne radi:
“Opozicija, kako možete vidjeti, stalno proziva vladajuće za nepotizam, korupciju i sl. Međutim, ništa ih ne sprečava da podnesu inicijativu u Skupštini RS-a da predlože izmjene kojima bi se obavezale javne ustanove i javna preduzeća na obavezu raspisivanja javnih oglasa prilikom zapošljavanja.”
Sličnog je mišljenja i Ivana Korajlić iz TI BiH:
“TI BiH je davao preporuke institucijama i u FBiH i u RS-u da se uvede jedinstvena obaveza za sva tijela, uključujući i javna preduzeća, objavljivanja konkursa, ali i detaljne uredbe i podzakonski akti kojima će se jasnije propisati procedure i standardi transparentnosti i objektivnosti pri provođenju konkursa (npr., obaveza odabira najuspješnijeg kandidata, objektivizirani kriterijumi i načini ocjenjivanja kandidata, sastav komisije, mehanizmi žalbe i sl.) Zbog toga što strane ne žele da se odreknu svih mogućnosti koje pružaju ove pravne praznine, nismo do sada imali konkretnih koraka na izmjenama zakonskog okvira.”
U vezi s rješenjem ovog problema skeptičan je i Vlado Pavlović: “
Moram biti ironičan: država bi morala donijeti zakon o zakonitoj primjeni zakona.” Maksima Nikole Pašića “Spasa nam nema, propasti nećemo” kad su u pitanju javna preduzeća u RS-u bez sumnje je tačna u svom prvom dijelu. Kad je o propasti riječ, za neka od njih, kao naprimjer za Šume RS, propast se nazire.
Kriv je za to, u najvećoj mjeri, Zakon o javnim preduzećima, koji je poslužio kao zaklon za nelegalna zapošljavanja.
“Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”
Analiziraj.ba
