BRISEL – Evropska unija žuri da uvede mjere za zaštitu klime i uvodi taksu na ugljen-dioksid na uvezenu robu, a radio Dojče vele (DW) u današnjem prilogu postavlja pitanje “Da li je to početak održivije svjetske trgovine ili čist protekcionizam?”.
Kako bi se izbjeglo da se proizvođači iz EU u međunarodnoj konkurenciji nađu u nepovoljnoj situaciji Evropska komisija planira i CO2 taksu na uvoz iz inostranstva.
Mehanizam za karbonsko usklađivanje na granici (CBAM) je nešto sasvim novo u svijetu, pri čemu se na udaru nalazi uvoz čelika, cementa, aluminijuma, vještačkog đubriva i energije.
Drugim riječima, ako kineska kompanija želi da u EU izveze čelik koji je proizveden uz veću emisiju CO2 nego u EU, mora da plati cijenu po toni ugljen-dioksida koja važi u Uniji. Prema prijedlogu EK, mehanizam bi trebalo da stupi na snagu od 2026.
Jedan od ciljeva je da se preduzeća u EU natjeraju na održiviju proizvodnju, a da pritom zbog povećane cijene emisije CO2 ne budu u lošijoj poziciji u globalnom ratu cijena.
“Ekonomske osnove su veoma jednostavne. U EU imamo visoke cijene CO2 u odnosu na druge. To stavlja proizvođače u EU u nepovoljan položaj kada se takmiče s drugim zemljama”, kaže Hektor Polit, ekonomista za održivo liderstvo sa Univerziteta Kembridž (CISL).
Već sada 11.000 industrijskih kompanija kao što su rafinerije nafte i čeličane, te aluminijumske, metalne, cementne i hemijske kompanije moraju da plaćaju takse na emisiju CO2 kada pređu dozvoljenu granicu.
Takozvani EU sistem trgovanja emisijama CO2 uveden 2005. nije bio baš uspješan – zbog izuzetaka za mnoge kompanije i niske cijene CO2. Tako je 2016, cijena bila samo tri evra po toni. Ali, u tekućoj 2021. cena CO2 u EU iznosi 69 evra po toni.
Novi mehanizam ima za cilj da spriječi firme da premjeste svoju proizvodnju iz EU u zemlje sa nižim ekološkim standardima kako bi odatle prodavale robu u EU.
“Naš trud bi bio uzaludan kada bi kompanije migrirale kako bi izbjegle cijenu CO2 u EU”, rekao je komesar EU za ekonomska i monetarna pitanja Paolo Ðentiloni.
Zemlje koje su najteže pogođene ovim mehanizmom su Rusija, Kina, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Ukrajina, Južna Koreja i Indija.
Još je otvoreno pitanje da li će planirana nova taksa EU važiti u okviru Svjetske trgovinske organizacije. Potencijal za sukob svakako postoji, ocjenjuje DW.
“Ako zemlje vide taksu na CO2 kao protekcionizam i preduzmu kontramere, ne može se isključiti mogućnost trgovinskog rata”, kaže Sana Markanen, takođe sa Kembridža. Sve u svemu, ona vidi prilično pozitivne znake za razvoj održivijeg međunarodnog trgovinskog sistema.
“Postoje dobri razlozi da i EU i SAD zaista pokušaju da rade zajedno i uspostave takozvani Klub ugljenika (Carbon Club). EU insistira da je mehanizam “instrument zaštite životne sredine, a ne carina”, rekao je komesar Ðentiloni.
Saradnja EU i SAD mogla bi da podigne cijenu “prljavog” čelika iz Kine. Ovo bi možda moglo da smanji prednost kineskih kompanija koje su imale koristi od državnih subvencija i nižih ekoloških standarda, kaže Kevin Dempsei iz krovne organizacije za sjevernoameričke proizvođače čelika AISI. Pored zaštite sopstvene ekonomije, EU taksa na CO2 takođe ima za cilj da izvrši pritisak na druge zemlje da što prije učine svoju ekonomiju održivijom.
Čini se da ovo već djelimično funkcioniše. U Turskoj je ova najava očigledno pomogla da se ratifikuje Pariski klimatski sporazum u oktobru 2021.
Australijski ministar trgovine Dan Tehan nedavno je istakao da njegova zemlja mora da strahuje za svoj izvoz. Australija planira ogromnu ekspanziju proizvodnje energije iz fosilnih goriva i jedan je od najvećih emitera CO2 na svijetu. Istovremeno, Australija je, međutim, usvojila neto nulti klimatski cilj do 2050.
Prema proračunima Sane Markanen i Hektora Polita, kompanije u EU mogle bi donekle da imaju korist od rasta potražnje i viših cijena robe iz inostranstva koja više ugrožava klimu: Do 2030, bruto domaći proizvod u EU mogao bi da ubrza rast za dodatnih 0,2 odsto i da se otvori do 600.000 novih radnih mjesta.
“Tačno je da bi mehanizam mogao da bude sredstvo pritiska na velike trgovinske partnere i moćne, finansijski jake zemlje. Ali siromašnije zemlje, koje su u velikoj mjeri zavisne od trgovine sa EU, mogle bi da budu ostavljene na cjedilu”, upozorava Kjara Putaturo, savjetnica za nejednakost i poresku politiku u EU kancelariji nevladine organizacije Oksfam.
Povećanje cijena proizvoda iz tih zemalja moglo bi da “dovede do nižeg izvoza u EU, što bi imalo negativne efekte na radna mjesta i na poreske prihode u ovim zemljama. To bi čak moglo da potkopa ulaganja u održivu transformaciju jedne zemlje”.
Nova taksa će posebno pogoditi industrije čelika i aluminijuma u Mozambiku, Zambiji, Sijera Leoneu i Gambiji. Roba iz najmanje razvijenih zemalja čini samo 0,1 odsto ukupnog uvoza EU. Ipak, takse mogu imati ozbiljne posljedice po pojedine zemlje – na primjer za Mozambik, gdje 70 odsto ljudi živi ispod granice siromaštva. Više od polovine izvoza čelika i aluminijuma iz te zemlje ide u EU.
Izuzeci za određene zemlje još nisu predviđeni. Prema Oksfamu, između 1990. i 2015, za oko polovinu globalne emisije štetnih gasova bilo je odgovorno 10 odsto najbogatijih u svijetu – od kojih većina živi u SAD i EU. Najsiromašnijih 50 odsto svijeta, pak, izazvalo je sedam odsto emisije.
“Zato moramo biti veoma oprezni kada tražimo od drugih zemalja da plate za problem koji smo sami stvorili”, kaže Putatoro.
“A kako tačno treba izračunati bilans ugljenika nekog proizvoda, još uvijek nije jasno. Trenutno ne postoji standardizovana procedura”, kaže Sana Markanen.
Za zemlje u razvoju “uvođenje ovih metoda obračuna moglo bi da bude i strašno skupo, tako da u mnogim slučajevima manji proizvođači ne bi imali ni kapacitet da sprovedu ove mjere”.
Za sada se ne planira ciljano ulaganje prihoda EU od takse na CO2 u održivi razvoj. Veliki broj nevladinih organizacija stoga traži da se ovaj novac stavi na raspolaganje Evropskoj uniji za veću zaštitu klime i za prilagođavanje klimatskim promjenama, ali prije svega zemljama sa niskim prihodima na globalnom jugu, piše DW.
Agencije