BERLIN, „Bauk kruži Evropom”. Ovom čuvenom rečenicom počinje Komunistički manifest. Danas Evropu ponovo progoni bauk. Ali za razliku od 1848, kada su Marx i Engels napisali ovaj tekst, sada nije riječ o komunizmu već o – bauku lijenosti.
Prošli su dani kada su se više klase plašili razjarene rulje koja će im porazbijati glave i oduzeti imovinu. Danas je njihov najveći neprijatelj armija lijenih grebatora, čiji hedonistički životni stil – finansiran nesnosnim porezima na bogatstvo – paralizira razvoj ekonomije.
U Velikoj Britaniji Cameronova vlada se okomila na parazite socijalne države iz predgrađa, koji se poslije žestoke noći provedene uz Sky Sports i Onlajn Casino izležavaju po čitav dan. Ova urbana legenda glasi: „Ovaj ogromni deficit donijela nam je njihova besramna žudnja za „nečim za ništa”, pred kojom su laburisti popustili.”
Mnogi u evrozoni vjeruju da su za eurokrizu odgovorni lijeni Mediteranci iz Grčke i Španske. Oni su godinama živjeli na račun vrijednih Nijemaca i vrijeme provodili pijuckajući espresso. I sve dok se oni ne primoraju da zasukaju rukave, od eurozone neće biti ništa. Problem s ovom pričom jest u tome što je ona samo priča.
Treba reći da su budžetski deficiti zemalja evrozone u prvom redu posljedica pada poreznih prihoda, što je za recesiju uobičajena pojava – a ne porasta socijalnih izdataka. Osim toga, siromašni rade daleko više i duže. Prema OECD-u ljudi u Grčkoj, naciji zabušanata, radili su u 2011. prosječno 2.023 sata, tek nešto manje od radoholičara iz Južne Koreje sa 2.090 sati. U istoj godini, Nijemci su radili 1.413 sati (30% manje od Grka), dok su Holanđani službeno nacija najvećih lijenčina na svijetu, sa 1.379 radnih sati godišnje.
Ako su legende o lijenosti do te mjere prozirne, zašto ljudi u njih vjeruju? Zato što su mnogi tokom perioda tržišno-liberalne dominacije podlegli mitu o tome da svaki pojedinac snosi isključivu odgovornost za svoju sudbinu. To je počelo s Disneyevim filmovima koje smo gledali kao djeca i koji su nam govorili: „Ako vjeruješ u sebe, sve možeš postići!” Bombardovani smo porukama da su pojedinci – i samo oni – zaslužni za sve što im se dogodi u životu. L'Oreal princip: „Ako neko godišnje zarađuje milione, to je zbog toga „što toliko vrijedi”.
A ako je neko siromašan, to je zato što nije dovoljno dobar ili se nije dovoljno trudio”. Budući da je politički riskantno kritikovati siromašne zbog njihove nesposobnosti, napad se usmjerava na lijene grebatore bez trunke morala, da bi se na kraju, u ime borbe protiv lijenčina, uništavale institucije koje pomažu siromašnima.
Onima koji od tog sistema neumjereno profitiraju, prednosti ovakvog pogleda na svijet su očigledne: oni svijet reduciraju na pojedince i time skreću pažnju sa strukturnih uzroka siromaštva i nejednakosti. Poznato je da loša prehrana, nedostatak podsticaja za učenje u socijalno ugroženim domaćinstvima i loše škole onemogućavaju djecu da razviju svoj puni potencijal. Oni koji odrastaju u takvim uslovima neprekidno se bore s ponižavajućim predrasudama, naročito ako su pogrešnog pola ili pogrešne boje kože.
Uz takav teret na leđima, siromašnima je teško da se održe i na najpravednijem tržištu, a vidimo da se tržištima često i manipulira, da bi od njih najveću korist imali bogati, što nam pokazuju i brojni finansijski skandali. Zato je nedopustivo da se siromaštvo i nejednakost odvajaju od svojih strukturnih uzroka. Prvi važan korak bio bi oslobađanje od rasprave o štetnom mitu lijene rulje. Ha-Joon Chang, Der Freitag / Pješčanik