Stečaj kao dobar biznis

BEOGRAD, Namjerno uvođenje firmi u stečaj u Srbiji, koje je za neke vlasnike i direktore veoma unosan biznis, uskoro će se zakonom tretirati kao krivično djelo, za koje prijeti zatvorska kazna, ali i oduzimanje imovine.

„Modeli“ namjernog uvođenja preduzeća u stečaj su razni, a svi imaju za cilj lično bogaćenje određenog kruga ljudi, uglavnom vlasnika i rukovodilaca, i to najčešće kroz izbjegavanje namirenja dugova. Jer, kada je preduzeće u stečaju, baš kao i u likvidaciji i restrukturiranju, staje svaka prinudna naplata. Nijedan povjerilac ne može da namiri svoj dug dok se postupak ne okonča. Nema plaćanja kreditnih rata, namirenja dobavljača, ali ni isplata poreza i doprinosa državi. Radnici osim bez zarada, ostaju i bez doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje.
Jedan od „popularnih“ načina namjernog uvođenja u stečaj je kroz takozvanu likvidaciju, kada se vlasnik na lak način rješava viška radnika, odlaže plaćanje dugova, a pri tome dobro zaradi. Zakonom o privrednim društvima predviđen je postupak likvidacije, to jest gašenja firme, kada vlasnik mora da namiri sve povjerioce. Jedina mana je što nije predviđeno i koliko postupak likvidacije smije da traje.
– Likvidacija u preduzeću gdje smo radili traje pune tri godine, vlasnik nikome ništa ne plaća, a većina nas radnika je bez posla, na tržištu rada – kaže za „Novosti“ mali akcionar jednog preduzeća u Srbiji. – Gazda je ipak zadržao nekoliko desetina radnika kako bi održao proizvodnju, što je, zakonom zabranjeno. Te proizvode on prisvaja preko svoje druge firme, a za to vrijeme smo svi mi, kao i povjerioci i država, „na čekanju“. Kada „isisa“ dovoljno novca postaće i većinski povjerilac, pa će likvidaciju okončati kroz stečaj, odnosno kroz reorganizaciju. Najtužnije je što je ova pljačka omogućena upravo zakonom, koji je loš.
Privatizacija
I kroz privatizaciju je bilo primjera namjernog uvođenja u stečaj: vlasnik firme „A“ kupi firmu „B“, a zatim je zaduži kod firme „A“. U međuvremenu državi se ne plaćaju kupoprodajne rate, ništa se ne investira. Ne vrijedi ni što država potom raskida privatizacioni ugovor, pošto firma „A“ kao većinski povjerilac, pokreće stečajni postupak nad preduzećem „B“. I, na kraju se javlja kao njen „spasilac“ pošto sud usvaja plan reorganizacije upravo tog velikog povjerioca. Novosti