BEOGRAD, Plava novčanica s likom Nikole Tesle kao da je počela da dijeli sudbinu popularne „crvene”, s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka.
Talas poskupljenja koji još ne posustaje doveo je do toga da sve više osnovnih namirnica u prodavnicama košta najmanje 100 dinara. Pregled cijena u rafovima to i potvrđuje.
Prije nego što su u prodavnice počeli da stižu novi cjenovnici 100 grama kafe koštalo je oko 60 dinara. Sada kesica staje oko 100 dinara. Kilogram jabuka premašio je 90 dinara i približio se vrijednosti plave novčanice.
Pakovanje od 500 grama kečapa košta otprilike isto toliko, a slično je i sa deterdžentom za pranje sudova, litrom jogurta, kilogramom pirinča, čokoladom… Trenutno ga nema na rafovima, ali i šećer u hipermarketima košta oko 100 dinara, koliko je potrebno i za kilogram pomorandži ili banana i to ukoliko su na akciji.
Donedavno su potrošači za stotku mogli da priušte i paklu cigareta ili dvije limenke piva. Sada mogu da pazare jednu limenku uvoznog pića od ječma ili najjeftiniju paklu nikotinskog zadovoljstva.
Sladokusci bi za jednu plavu mogli da priušte sebi mliječnu čokoladu od 100 grama, ali pod uslovom da nije uvozna i da nije obogaćena lješnicima, jagodama ili nekim drugim sastojcima. Tada „nova crvena” gubi trku.
Za kratkotrajne užitke koji se ne svrstavaju u najosnovnije potrebe i potrošačku korpu potrebno je staviti u novčanik nekoliko plavih – dvije, tri, četiri…
Sreća je što knjižari imaju razumjevanja za istanjene budžete mušterija, a i znaju da njihova roba nije konkurentna na tržištu, pa često nude: jedna knjiga – sto dinara. Tu su negdje i čuvene radnje „Sve za sto”, mada je i njih sve manje, kao da gube trku u naletu visokih nameta.
U kiosku brze hrane na ćošku Beograđani bi za „100 kinti” možda mogli da priušte samo lepinju i dodatke, dok na vrijednost stodinarke opasno pretenduje parčence pice. Gurmani za stotku mogu da pazare tek nekoliko listića pršute, koliko stane u pedesetak grama, ili komadić sjeničkog sira.
A već nekoliko mjeseci plava nije dovoljna ni da se u mjenjačnici zatraži samo jedan evro.
“Šta možemo, a šta ne možemo da kupimo za novčanicu od 100 dinara gorko je saznanje koje nam pokazuje koliki je, nažalost, nesklad između primanja, odnosno onoga što imamo u novčaniku, i maloprodajnih cijena. Otkriva i koliko nam je opala kupovna moć”, objasnio je Petar Bogosavljević, predsjednik Pokreta za zaštitu potrošača, dodajući da bi zbog neprestanih poskupljenja plava novčanica mogla da podijeli sudbinu crvene „desetohiljadarke” i da joj vrijednost potpuno ispari.
“Potrošačima to niko ne mora da kaže. Iz dana u dan se iz supermarketa vraćaju sa sve praznijom torbom i stotku potroše u sekundi. I ne samo stotku, već ni petstodinarka ništa ne vrijedi. Litar jogurta i hljeb košta evro i po. Za 100 dinara ne može da se priušti ni minimalna jutarnja korpa”, zaključuje Bogosavljević i pita: „Koliko ste često sebi rekli čim razbijem hiljadarku ništa mi ne ostaje?”
U bioskopu bi za novčanicu sa likom jednog od naših najvećih naučnika mogla da se odgleda tek trećina filma, dok na „Kolarcu”, ukoliko gostuje zvučno ime klasične muzike iz inostranstva, možda može da se čuje djelić prvog stava neke simfonije. Ukoliko je prosječna cijena ulaznice za nastup neke domaće ili strane zvijezde 1.500 dinara, znači da bi onaj ko u džepu ima stodinarku mogao da čuje jednu pesmu i to, možda, ne cijelu. Politika
