BEOGRAD, Industrija je prije dvije decenije činila 30 odsto srpske privrede, prije 10 godina – 18 odsto, a danas jedva oko 13.
Čak 98 velikih fabrika sa zaokruženim ciklusom proizvodnje, od kojih je svaka zapošljavala najmanje 5.000 radnika, jednostavno je prethodnih godina nestalo sa poslovne mape.
Godine 1989, koja se obično uzima kao reper jer je bila posljednja razvojna, u industriji je radilo gotovo milion osoba. Da bi Srbija dostigla tadašnju proizvodnju, potrebno je, prema procjenama ekonomista, uz rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) od nekoliko procenata, cijelih 30 godina. Srbija je propašću proizvodnih kapaciteta izgubila oko 150 milijardi evra potencijalnog BDP-a. Umjesto osmišljenog ulaganja u tehnološki razvoj i dalje širenje, uz nestajanje samo onih firmi koje nisu imale šanse da opstanu kod nas je radila „velika metla“, iza koje su nicali tržni centri, uvozni lobiji, poslovne zgrade. Da smo izabrali model razvoja Češke ili Slovačke, kaže dr Ljubodrag Savić, imali bismo snažnu domaću industriju i mnogo više stope rasta BDP, a ovako, danas imamo vrlo ruiniranu privredu s previše problema za jednu malu zemlju kao što je naša.
– Umjesto održavanja makroekonomske stabilnosti po svaku cijenu, u fokusu nove ekonomske politike mora biti proizvodnja, izvoz i zaposlenost. Rast ova tri ključna parametra mora se podsticati mjerama države i centralne banke, poštujući princip da svaka subvencija ima smisla ako doprinosi ostvarenju ova tri cilja – ocjena je dr Savića, šefa Katedre za ekonomiku industrije na Ekonomskom fakultetu.
Ako Srbija nastavi da se razvija po starom modelu, procjena je struke, sredstava za investicije svakako neće biti. Istovremeno, poslovna klima je takva da je mali broj preduzeća proizvode prilagodio standardima i vrijednostima razvijenih tržišta.
Južnokorejski „Hjundai“ i naša „Zastava“ krenuli su, sticajem okolnosti, u isto vrijeme u osvajanje američkog tržišta. Danas je „Hjundai“ među pet najvećih proizvođača automobila na svijetu, dok „Zastava“ ne postoji već je sačekala spas „Fijata“. Promjene i obnova industrije, ali shvaćene mnogo šire od fabričkih dimnjaka i umašćenih mašina, smatraju se nužnošću.
– Srbiji nedostaju kreativne ideje, dobri projekti i liderstvo da se programi sprovedu. U svijetu važi pravilo: dobar projekat će naći kapital, kojeg ima, ali se mora stvoriti dobar poslovni ambijet, kojeg nema; mora se izgraditi povjerenje da investitori neće biti prevareni; i mora se eliminisati korupcija. Uz te preduslove, moguće je pokrenuti niz malih preduzeća, privući strani kapital i smanjiti nezaposlenost – kaže dr Nebojša Savić, profesor FEFA.
Proces buduće reindustrijalizacije neće biti lako sprovesti jer smo previše vremena utrošili na sporadične reforme, koje nisu dale očekivane rezultate. Srbija ima udio industrije u BDP od oko 20 odsto i po ovom pokazatelju se nalazi na 138. od 215 mjesta u svijetu. Imamo primjetno manji udio industrije u odnosu na svjetski i evropski prosjek.
– Srbija ima dobrih potencijala za razvoj čitavog niza industrijskih grana. Značajan segment za razvoj pruža poljoprivredna proizvodnja, zatim i automobilska industrija može biti istinska šansa, pa onda hemijska industrija, proizvodnja mašina i aparata, tekstilna i elektronska industrija su takođe grane čiji razvoj u narednom periodu može biti znatno ubrzan mjerama nove industrijske politike – smatra dr Ljubodrag Savić.
Pored praktično ostvarive i jasne strategije unapređenja tradicionalnih industrijskih grana, prema mišljenju dr Nebojše Savića, treba „razvijati niz potpuno novih industrija koje se temelje na obrazovanju i znanju, poput komunikacionih tehnologija i kreativnih kulturnih industrija, koje su sada pravi hit u svijetu“. Blic