BROD – Uzgajivač rijetkih rasa kokošaka, pataka, proizvođač jaja i pilića, guščije masti i kobasice, lovac, golubar, a pored toga ljubitelj cvijeća. Time se dvadeset godina bavi Spasoje Cvjetković iz Gornje Barice kod Broda.
On je svoj dugogodišnji hobi pretvorio u unosan posao, po čemu je nadaleko poznat.
“Ove godine planiram proizvesti 3.000 pilića. Prije nekoliko godina proizvodio sam tri puta više. Nikada nisam imao problem da ih rasprodam. Najsrećniji sam među živinom. Moja supruga je zaposlena, sin i kćerka završili su visoke škole i otišli su svojim životnim putevima”, priča Spasoje, živinar i penzioner sa nekoliko zanata.
On je i bravar, moler, mesar, stolar, ali to je druga tema i zasebna priča.
Uzgoj atraktivnih rasa kokošaka sada je najvažniji u njegovom, lijepo uređenom seoskom domaćinstvu, sa mnogo cvijeća i zelenila.
“Proizvodio sam i 10.000 pilića godišnje, kada su se sin i kćerka školovali. Sada su potrebe manje, pa sam i proizvodnju umanjio. Imam četiri rase kokošaka, viandotu i australorp u tri boje, nju hemšir i plimutrok. Sve ove rase su veoma rentabilne, godišnje snesu i do 300 jaja, zahvalne za uzgoj, robusne i atraktivnog izgleda. Porijeklom su iz Amerike, osim rase australorp, koja potiče iz Australije.”
Proizvodnja guščije masti za Spasoja je veoma isplativ posao. Njegova logika je jasna, a računica jednostavna.
“Od holomogorske ruske guske mogu se dobiti dva kilograma veoma ljekovite masti čija je cijena na tržištu 400 KM po kilogramu. Kad se tome dodaju meso i iznutrice za kobasicu, plus perje, računica pokazuje da se od jedne guske može zaraditi hiljadu maraka.”
Kako se opredijelio za peradarsku proizvodnju, pitali smo ovog vrijednog domaćina i uzornog uzgajivača rijetkih vrsta kokošaka. O tome kaže:
“U početku, prije dvije decenije, uzgajao sam domaće kokoške međašice, ali sam shvatio da su mnogo unosnija matična jata poznatih sorti, cijenjenih zbog visoke proizvodnje jaja i kvalitetnog mesa, pod uslovom da nisu osjetljive na bolesti i da uzgoj ne zahtijeva velike troškove.”
Spasoje je prethodnih godina imao više rasa, ali je vremenom to sveo na nekoliko najatraktivnijih, veoma traženih na ovom području, gdje mogućnosti prodaje prevazilaze kapacitet Spasojine proizvodnje.
Ovaj 61-godišnjak o živinarstvu i proizvodnji hrane u posavskim selima govori sa optimizmom. Tako i mlađima šalje poruku:
“Kada bih bio 20 godina mlađi, kupio bih pusto imanje u selu, kakvih ovdje ima mnogo, nabavio opremu za proizvodnju pilića i druge peradi, radio desetak godina, a poslije poklonio onome ko želi da nastavi. Bilo bi dobro i meni i drugima.”