Milijarde dolara i evra svakodnevno se puštaju u opticaj da bi se spriječilo ili usporilo bankrotstvo američke i evropske privrede. Cijenu spasavanja najmoćnijih ekonomija svijeta dobrim dijelom platiće najsiromašniji, mada nisu učestvovali u “duvanju balona” koji je pred pucanjem. Ni tihe nacionalizacije banaka i kompanija sada nisu politički nepodobne intervencije države. Ta “moralna” pridika ostaje da važi samo za zemlje u tranziciji i nerazvijene zemlje, pogotovo ako je riječ o profitabilnim djelatnostima.
Nagovještaji nove velike ekonomske krize nisu neočekivani. Nije se dogodilo ništa posebno. Jednostavno, počela je globalizacija i na teritoriji Amerike i Evrope. Globalizacija je počela mnogo ranije u nerazvijenim zemljama i u zemljama u tranziciji, ali je bila pod kontrolom i po mjeri razvijenih zemalja i međunarodnih institucija. Globalni procesi danas su toliko narasli da na njih ne može imati presudan uticaj nijedna nacionalna ekonomija. Globalni kapital je toliko moćan da nameće uslove poslovanja u širokim regionima svijeta. Nacionalni kapital se pokoravao uslovima nacionalne države, internacionalni kapital je birao povoljnije uslove nacionalnih ekonomija, dok globalni kapital nameće svoje uslove. U takvim okolnostima, pojedinačnim državama je otežano planiranje razvoja, socijalne sigurnosti i stabilnosti tržišta. Makroekonomska stabilnost nacionalnih ekonomija sve više postaje zavisna od globalnih tokova kapitala. Ovo su proteklih godina iskusile zemlje u tranziciji. Sada nevidljiva moć globalnog kapitala počinje pritiskati i najmoćnije zemlje svijeta. Logika globalnog kapitala počinje diktirati drugačije uslove plasmana kapitala, drugačiji stepen likvidnosti na pojedinim tržištima, drugačije cijene faktora proizvodnje, drugi nivo produktivnosti, drugačiju strukturu potrošnje… Razvijene zemlje svijeta su stvorile globalni kapital, štiteći vlastite interese, ali je on u globalizaciji, kao prirodnom poretku na planeti Zemlji, stekao novi identitet i počinje nametati globalnu logiku privređivanja koja se širi i na najmoćnije ekonomije svijeta. Globalni kapital nije fasciniran “američkim snom” niti evropskim ujedinjenjem. Hipotekarna kriza u SAD pokazuje da američki kapital postaje sve više globalni kapital i da je sve manje u funkciji “američkog sna”. Globalni kapital podržava one “snove” koji garantuju njegovo najpovoljnije uvećanje.
Usavršavanje metoda multiplikacije kredita i investicija na tržištu nekretnina u SAD omogućilo je velike zarade na špekulativnim radnjama banaka, fondova i investicionih korporacija u tom sektoru. Međutim, realni rast ekonomije i realne kupovne moći stanovništva zaostajao je za rastom očekivanog profita u toj oblasti. Dostignuta je granica do koje se “balon može duvati”. Jedini način da se on spasi od pucanja je da se izduva. Međutim, kako je u ekonomiji sve povezano, izduvavanje jednog balona podrazumijeva izduvavanje svih ostalih. Dakle, kriza pokazuje da postoji granica odvojenosti finansijskog tržišta i realnog sektora ekonomije. Svijet će skupo platiti najnoviju lekciju iz ekonomije i ubrzano će se vraćati izvornim principima ekonomske nauke. “Ekonomija trikova” koja je kreirala velike špekulativne cikluse već sada je doživjela krah.
Neki ekonomisti tvrde da naši građani mogu “mirno spavati”, jer ovdje će se osjetiti tek indirektni uticaj krize. Teško se u to može povjerovati. Ovo me podsjeća na tvrdnje sovjetskih istoričara da se Velika ekonomska kriza iz 1929. godine gotovo nije ni osjetila u Sovjetskom Savezu. Pa, naravno, kada je bio u izolaciji i kada se tamo živjelo lošije nego u zemljama koje je zahvatila kriza.
Ovdje su berze već doživjele krah. Mnogi domaći investitori, fascinirani “duvanjem berzanskog balona”, pretrpjeli su velike gubitke, mada radije o tome ne pričaju. Ionako visoke, kamatne stope su povećane. Povećane su kamate i na ranije uzete kredite. Pritisak na dužnike jača iz bankarskog sektora. Većina banaka je u inostranom vlasništvu. Kakve će posljedice krize u Evropi i u SAD one snositi još je nepoznato. Uvozna zavisnost naše ekonomije je velika. Da li ćemo moći uvoziti i izvoziti pod istim uslovima ako je svjetska ekonomija u krizi? Da li će “dijaspora” moći poslati dvije milijarde maraka godišnje ako ekonomije u kojima su naši državljani sada zaposleni budu u krizi? Da li će stranci ovdje trošiti godišnje više od milijardu maraka ako ostanu bez posla u svojoj zemlji? Da li će strane kompanije investirati ovdje ako njihove banke objavljuju bankrotstvo? Da li će u takvim uslovima naši građani i privreda moći puniti budžete kao što to sada čine? Šta će biti s troškovima naših kompanija u uslovima rasta kamatnih stopa? Šta će se desiti ako jedan mjesec, na primjer, budžetski korisnici ne prime platu? Ko će platiti kredite? Ko će uzimati nove kredite? Šta će biti, na primjer, sa građevinarstvom ako prestane tražnja za stambenim kreditima? Pretpostavljeni odgovori na ova pitanja dovoljan su razlog za strepnju od mogućih posljedica finansijske krize u svijetu. Prosperitet nas može mimoići, ali kriza sigurno neće. Kao mala i nerazvijena zemlja, kad-tad “dobićemo” da platimo dio “našeg računa” za oporavak svjetske ekonomije. Vjerovanje da će nas kriza mimoići posljedica je “ekonomije trikova”, koja je i kod nas napravila kratak bljesak. Nažalost, pod njenim uticajem počeli smo potcjenjivati sve vrijedne rezultate u realnom sektoru ekonomije, vjerujući da vještačkim kreiranjem tražnje na finansijskom tržištu stvaramo prosperitet. Išli smo i dalje: počeli smo omalovažavati i “protjerivati” ekonomsku nauku koja upozorava na neprevaziđenost ekonomskih zakonitosti. Autor: Rajko Tomaš