BEOGRAD, Rješenje za poljoprivrednike koji imaju male posjede, moglo bi da bude podizanje plastenika ili staklenika. Četovoročlana porodica, kako objašnjava prof. dr Žarko Ilin, sa novosadskog Poljoprivrednog fakulteta, može da se izdržava prihodima koje donosi plastenik od 2.500 kvadratnih metara. Izgradnja plastenika, u zavisnosti od opreme, košta od 12 do 15 evra po kvadratnom metru, a država, posljednjih godina nudi povoljne kredite i podsticaje za njihovo podizanje.
I pored toga, kako procjenjuje Ilin, u odnosu na zemlje sa razvijenom poljoprivredom, u Srbiji ima premalo plastenika i staklenika. Procjenjuje se da na cijeloj teritoriji naše zemlje nema više od šest hiljada hektara pod plastenicima ili staklenicima. U Vojvodini se nalazi oko 40 odsto od ove površine.
– Kada se uzme u obzir da su prihodi sa jednog hektara pod plastenikom ili staklenikom mogu da budu veći od prihoda sa 150 hektara pod pšenicom, računica je jasna – kaže Ilin. – Poljoprivrednik, da bi živio od ratarstva, treba da ima najmanje 300 hektara zemlje. Prosječan posjed, kod nas je oko pet hektara, tako da mnogi poljoprivrednici mogu da riješe egzistenciju upravo kroz plasteničku proizvodnju.
Poljoprivrednici u Srbiji, međutim, ističe Ilin, još uvek mnogo “svaštare”, odnosno, bave se istovremeno ratarstvom, povrtarstvom, stočarstvom, pa i voćarstvom.
– Na taj način rasipaju energiju, a ni u jednom poslu ne postižu pravi rezultat – objašnjava Ilin. – U zemljama sa razvijenom poljoprivredom, kao što je Holandija, već je zavladala uska specijalizacija, a poljoprivrednici su se specijalizovali za uzgoj pojedinih vrsta biljaka.
Srbija, inače, kako ističe Ilin, još uvek uvozi veći dio ranog povrća, koje bi se moglo uzgajati u plastenicima, tako da prostora na tržištu ima dovoljno.
– Proizvodnja koju imamo, ne može da podmiri potrebe Srbije, pre svega količinski, ali ni u kontinuitetu – kaže Ilin. – Najviše povrća uvozi se u hladnijem dijelu godine, jer nam nedostaju plastenici ili staklenici sa svojim izvorom toplote, u kojima bi se i preko zime gajilo povrće za naše potrebe.
U plastenicima, objašnjava Ilin, gaji se gotovo svo povrće. Najčešće se gaji salata, a zatim su tu paprike, paradajz, krastavci, pa i dinje i keleraba.
Znanje
Problem, koji se javlja kod proizvodnje u staklenicima i plastenicima, kako ističe Ilin, je i nedostatak znanja.
– Ne samo poljoprivrednici, već i agronomi, teško drže korak sa najnovijim tehnologijama u ovoj oblasti – kaže Ilin. – U Holandiji, na primjer, godišnje se, samo zbog stare tehnologije, ruši jedan odsto staklenika. Tehnologija u ovoj oblasti, naime, napreduje jednako brzo kao i tehnologija u oblasti informatike ili telekomunikacija. Novosti