SARAJEVO – Bosna i Hercegovina se nalazi na početku velike promjene u načinu kako proizvodi i koristi energiju. Ova promjena u vidu energetske tranzicije je važna, jer je jedan od ključnih koraka prema članstvu u Evropskoj uniji. Temeljna komponenta ove promjene zove se „dekarbonizacija“, što zapravo znači smanjenje upotrebe fosilnih goriva u proizvodnji energije.
Tehnički najjednostavniji i ekonomski najopravdaniji put dekarbonizacije energetike je smanjenje emisija CO2 u elektroenergetskom sektoru, što se prije svega postiže smanjenjem korištenja uglja i povećanjem učešća obnovljivih izvora u proizvodnji električne energije, odnosno kroz diverzifikaciju izvora energije.
Održiva energetska tranzicija u elektroenergetskom sektoru donosi mnogobrojne koristi, a između ostalog može osigurati veću energetsku sigurnost države i manju zavisnost od uvoza fosilnih goriva, može ublažiti energetsko siromaštvo i doprinijeti ekonomski održivim funkcionisanju energetskog sektora, uz kreiranje održivih lokalnih radnih mjesta.
O diverzifikaciji izvora energije Centar za energiju, okolinu i resurse – CENER 21 je razgovarao sa energetskim stručnjakom, profesorom Mirzom Kušljugićem koji na samom početku pojašnjava terminologiju energetske diverzifikacije kao strategiju korištenja više izvora energije, eliminišući zavisnost o bilo kojem izvoru energije, s tim da, u posljednje vrijeme, terminologija sve više naginje ka ulaganju u obnovljive izvore energije u cilju ispunjenja održive energetske tranzicije.
„Energetska tranzicija, odnosno dekarbonizacija ekonomije i društva, kao put ka energetskoj sigurnosti je neminovan proces koji će predstavljati ključnu komponentu treće industrijske revolucije. Energetska tranzicija se obično karakteriše kao 4D transformacija, jer suštinski mijenja elektroenergetski sistem kroz Dekarbonizaciju izvora električne energije kao i kroz proces Digitalizacije prenosnih i distributivnih mreža, a elektroenergetski sektor kroz procese Decentralizacije i Demokratizacije. Realizacija energetske tranzicije zahtijeva provođenje kompleksnih procesa transformacije energetskog sektora, koje će pratiti mnogi izazovi i barijere. Međutim, postojanje barijera ne smije odgoditi započinjanje tranzicije, jer su dugoročne koristi veće od kratkoročnih izazova. Dakle, barijere ne smiju zaustavi procese tranzicije i transformacije”, objašnjava Kušljugić.
Zavisnost o termoelektranama
Trenutno se proizvodnja energije u BiH prvenstveno oslanja na termoelektrane na ugalj (koje čine otprilike 2/3 proizvodnog miksa) i hidroelektrane, uglavnom velike, (koje čine 1/3 proizvodnog miksa). Učešće vjetroelektrana i solarnih fotonaponskih elektrana, kao modernih obnovljivih izvora energije je ispod tri odsto, što naglašava potrebu za diverzifikacijom. Zavisnost o termoelektranama povećava zabrinutost za sigurnost snabdijevanja zbog starosti tehnologija u termoenergetskom sektoru i problema sa snabdijevanjem ugljem, dok se hidroelektrane suočavaju s fluktuacijama proizvodnje koje su povezane s hidrologijom.
„Diverzifikacija proizvodnog miksa u BiH treba se bazirati na dekarbonizaciji elektroenergetskog sektora – smanjenju proizvodnje iz termoelektrane na ugalj i povećanju proizvodnje iz obnovljivih izvora energije. U budućem dekarbonizovanom elektroenergetskom sektoru BiH sigurnost snabdijevanja treba zasniva na optimalnom proizvodnom miksu obnovljivih izvora energije: hidroelektrane, vjetroelektrane, solarne fotonaponske elektrane i kogenera vnih termoelektrana na biomasu“, poručuje profesor Kušljugić.
Na pitanje kako država može diverzificira svoj energetski miks, profesor odgovara: „Nosioci izgradnje obnovljivih izvora energije će biti: lokalni akteri (lokalne zajednice, lokalna privreda, građani i njihove energetske zajednice), koji će gradi obnovljive izvore energije za vlas te potrebe i privatni, domaći i strani inves tori, koji će realizova komercijalne projekte obnovljivih izvora energije. Djelimično u izgradnji obnovljivih izvora energije će učestvovati i elektroprivrede. Procesom izgradnje obnovljivih izvora energije država može upravljati dajući podršku lokalnim akterima za razvoj građanske energije i organizacijom aukcija za izgradnju komercijalnih projekata obnovljivih izvora energije koji će rezultirati optimalnim miksom obnovljivih izvora energije. Pri tome imperativ treba biti dekarbonizacija lokalne potrošnje – smanjenje učešća proizvodnje iz termoelektrane na fosilna goriva u lokalnoj potrošnji u BiH. Izvoz električne energije iz komercijalnih projekata obnovljivih izvora energije ne treba da bude prioritet energetske tranzicije u BiH.“
BiH se suočava sa nizom prepreka i izazova na ovom putu, ali kao ključna prepreka može se navesti nepostojanje vizije, strategije i planova za dekarbonizaciju kod političkih donosioca odluka, dok su ključni izazovi vezani za osiguranje prihvatljivih sredstava za finansiranje tranzicije i realizaciju planova pravične tranzicije – restrukturiranje regija čija ekonomija značajno zavisi od uglja.
O ključnim politikama za privlačenje ulaganja i poticanje inovacija u energetski sektor BiH u svrhu jačanja diverzifikacije izvora energije, profesor naglašava: „Održiva energetska tranzicija treba da bude cilj dekarbonizacije elektroenergetskog sektora u BiH. Politike koje podržavaju ostvarenje ovog cilja su sadržane u EU paketu „Čista energija za sve Evropljane“, a u fokusu imaju decentralizovanu energetsku tranziciju, zasnovanu na građanskoj energiji (prosumerima, aktivnim potrošačima, energetskim zadrugama i zajednicama). Energetske politike u BiH prije svega treba da budu usmjerene na ak viranje inves cionog potencijala građana, lokalne privrede i bh dijaspore. Jedino decentralizovana energetska tranzicija i masovno uključivanje lokalnih aktera podstiče inovacije u elektroenergetski sektor, koje su neophodne za izgradnju pametnih mreža budućnosti.“
Dobar primjer – Grčka
Kao dobar primjer države koja teži diverzificira svoj elektroenergetski sektor, može se navesti Grčka, koja se nalazi na RECAI-ovoj listi najatraktivnijih svjetskih tržišta za zelenu energiju. Ukoliko se uzme u obzir veličina privrede, Grčka je druga u svijetu po privlačnosti tržišta. Pored toga, Grčka se može pohvaliti i sa velikim brojem energetskih zajednica čiji broj kontinuirano raste u područjima gdje se zatvaraju rudnici lignita kao i termoelektrane. Upravo ovaj veliki broj novoosnovanih energetskih zajednica je omogućio porast projekata obnovljivih izvora energije, prvenstveno solarnih fotonaponskih elektrana.
Ne smijemo zaboraviti ni važnost jačanja koncepta quintuple helixa, odnosno saradnje između organizacija civilnog društva, akademske zajednice, industrije, ins tucija i šire javnosti, u cilju postizanja zajedničkih ciljeva za energetsku sigurnost, čemu se zapravo i teži doprinijeti kroz koncept ovog projekta.
„Upravo ovaj koncept se može uspješno primijeniti u BiH u realizaciji projekata decentralizovane energetske tranzicije, jer je organizaciona osnova ovakvog procesa uspostavljanje koalicija lokalnih aktera. Lokalna energetska tranzicija zahtijeva izgradnju osjećaja zajedništva pri rješavanju izazova postojećeg energetskog sistema, baziranog na fosilnim gorivima (npr. lokalnog zagađenja, energetskog siromaštva i sl.) kao i značajan nivo digitalizacije elektroenergetskog sistema. Samo na sinergiji različitih lokalnih aktera je moguće kreirati ekosistem u kome se pomoću inovativnih i kreativnih rješenja, koja su prilagođena lokalnim potrebama, pronalaze odgovori na lokalne ekološke, ekonomske i socijalne izazove“, poručuje Kušljugić.
O tome kako diverzifikacija izvora energije može doprinijeti energetskoj sigurnosti BiH sa aspekta rješavanja pitanja energetskog siromaštva, profesor odgovara: „To pitanje je potrebno rješavati na sistemski način, odnosno prvenstveno je potrebna podrška socijalno ugroženim domaćinstvima da povećaju energijsku efikasnost stambenog prostora i uređaja koje koriste kao i podrška domaćinstvima da izgrade solarne fotonaponske elektrane za vlastitu potrošnju. Takođe, postoji mogućnost da se prilikom osnivanja energetskih zajednica obnovljivih izvora energije osigura jeftina (ponekad i besplatna) električna energija za energetski siromašna domaćinstva.“
Kratkoročno i dugoročno
Za sam kraj, profesor Kušljugić zaključuje kako diverzifikacija izvora energije ima mnogo koristi kako na kratkoročnom planu tako i na dugoročnom planu BiH.
Kratkoročno, pravilno usmjeren razvoj obnovljivih izvora energije će rezultirati unapređenjem životne sredine, rješavanjem problema energetskog siromaštva, povećanjem konkurentnosti lokalne privrede, posebno malih i srednjih preduzeća, efikasnijim upravljanjem energijom i manjim troškovima za domaćinstva, i što je najvažnije uključiće lokalne aktere u generacijski projekt 21. vijeka – zelenu energetsku tranziciju.
Dugoročno, uspješna realizacija projekata održive energetske tranzicije će omogućiti BiH izgradnju pouzdanog, troškovno prihvatljivog elektroenergetskog sistema koji će biti okosnica održivog ekonomskog razvoja i u konačnici priključenje trećoj industrijskoj revoluciji.
Sprovođenje intervjua na temu diverzifikacije izvora energije fokusirane na održivu energetsku tranziciju predstavlja napore nevladine organizacije Centar za energiju, okolinu i resurse – CENER 21, ka jačanju kapaciteta javnosti kroz njihovo informisanje i približavanje teme energetske sigurnosti.
Ova aktivnost se sprovodi u okviru projekta „Doprinos energetskoj sigurnosti (Security of Supply) kroz akciju poticanja zelene energetske tranzicije – SoS“ koji ima za cilj podržati energetsku tranziciju i ojačati energetsku sigurnost BiH, te doprinijeti ispunjenju nacionalnih/entitetskih strateških dokumenata i Zelene agende za Zapadni Balkan na području BiH.
Projekat se sprovodi u okviru regionalnog projekta SMART Balkans – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM), a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
