BANJA LUKA – Srpski vojni i bezbjednosni eksperti ni na naučnoj konferenciji „Strategija NATO pakta za učlanjenje BiH“ nisu dali jasan odgovor na pitanje zašto BiH i Srbija ne treba da postanu članice NATO-a u situaciji kada su sve evropske zemlje sa većinskim pravoslavnim stanovništvom odavno članice ovog sjevernoatlantskog vojnog saveza.
Pomenuta naučna konferencija održana je juče u Banjaluci u organizaciji Bezbjednosnog foruma Banjaluka.
Iako je okupila uglavnom protivnike evroatlantskih integracija, pojedini učesnici konferencije podsjetili su na obaveze koje je BiH ranije preuzela u vezi sa putem u NATO od kojih se, kako je ocijenjeno, ne može odstupiti kao da te obaveze ne postoje i kao da više ne važe.
Većina učesnika ponovila je ranije stavove o antisrpskom karakteru NATO-a i tvrdnje o nenaklonosti alijanse prema Republici Srpskoj i pokroviteljskom odnosu prema BiH i muslimanskom faktoru.
Jedan od organizatora konferencije Petko Rašević koji je urednik časopisa Bezbednosni forum iz Beograda govoreći o odnosu međunarodnih centara moći prema nasilnom članstvu BiH u NATO paktu poručio je da nametanje takve volje prema BiH predstavlja otvoreni oblik nasilja.
„Organi vlasti Republike Srpske donijeli su odgovarajuće odluke o neutralnosti i neprihvatanju članstva u NATO. Uprkos tome i realnom stanju da BiH nije ugrožena spoljnim prijetnjama, države kolektivnog Zapada predvođene SAD uporno ispoljavaju uticaj u svim oblastima društvenog života da se ta činjenica ignoriše i BiH uvuče u NATO radi njihovih, a ne interesa BiH i naroda koji u njoj žive“, ocijenio je Rašević.
Na pitanje zašto BiH i Srbija ne treba da idu u NATO i zašto se protive evroatlantskim integracijama kada su sve susjedne zemlje već postale članice tog saveza, Rašević kaže da su Srbi specifičan narod i da ne treba da ulaze ni u jedan vojni savez.
„Mi trebamo i moramo da ostanemo svoji i da se ne priklanjamo nijednom vojnom savezu, a posebno ne NATO-u. Taj vojni savez zanemaruje potrebu malih država i stavlja ih pred izbor ili si s nama ili si protiv nas“, rekao je Rašević, ne dajući konkretan odgovor na naše pitanje.
Jedan od govornika na konferenciji bio je i predsjednik Srpskog narodnog pokreta „Izbor je naš“ Dane Čanković. On je na isto pitanje odgovorio da „Srbi ne treba da idu u NATO da ne bi morali da ratuju protiv braće Rusa“.
Rektor Nezavisnog univerziteta Banjaluka Ostoja Barašin istakao je da pitanje NATO integracija na najbolji način ilustruje protivrječnosti stvarnosti BiH.
On je istakao da političke strukture u BiH ne čine ništa da se se vrate u okvire ustavnog djelovanja i da rade na implementaciji onih razvojnih pitanja koja će unaprijediti socijalnu i ekonomsku situaciju, a političko djelovanje kanalisati u okvire Ustava i konsenzusa.
Barašin je podsjetio da je Savjet ministara BiH 18. jula 2005. godine predložio Zakon o odbrani BiH, te da ga je Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH usvojio 28. septembra, a Dom naroda 5. oktobra 2005. godine, čime je trasiran put BiH u NATO.
„Usvajanjem ovog zakona stvorene su pretpostavke za radikalnu promjenu koncepta odbrane u BiH, odnosno entitetske vojske su prestale da postoje i integrisane su u Oružane snage BiH, podsjetio je Barašin.
Svi događaji poslije toga, nastavio je on, obilježili su različiti putevi i pogledi na NATO integracije.
„Kako je vrijeme prolazilo BiH je sve dalje od integracije u NATO savez koji je integrisan u BiH“, zaključio je Barašin.
Profesor banjalučkog Fakulteta političkih nauka Miloš Šolaja nije osporavao da se aktuelna politika RS zvanično protivi ulasku BiH u NATO, ali je podsjetio na ranije odluke institucija RS i BiH kojima je ulazak u NATO definisan kao strateški cilj.
Šolaja je prvo podsjetio na neke istorijske momente vezane za NATO integracije, kao što je tajni susret ministra inostranih poslova tadašnje FNR Jugoslavije Koče Popovića i američkog predsjednika Dvajta Ajzenhauera sa početka 50-ih godina prošlog vijeka tokom koga je Popović izrazio jugoslovensku naklonost ka NATO-u.
Kada je riječ o BiH, Šolaja je prezentovao niz javno dostupnih dokumenata koji govore o strateškom opredjeljenju BiH da ide u NATO.
Prvi među njima je dokument o prioritetima spoljne politike BiH među kojima se kao jedan od prioriteta navodi pristupanje BiH evroatlantskim integracionim procesima.
Taj dokument od 26. marta 2003. godine potpisao je tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH i funkcioner SDS-a Borislav Paravac.
Poslije toga, 18. februara 2004. godine lideri parlamentarnih stranaka među kojima su bili tadašnji lider SDS-a Dragan Kalinić, PDP-a Mladen Ivanić i SNSD-a Milorad Dodik potpisali su Izjavu kojom potvrđuju spremnost na politički konsenzus i daljnju demokratizaciju u okviru ustavnog poretka radi ulaska u EU i Partnerstvo za mir.
Nakon te izjave, Narodna skupština RS u julu 2004. godine usvojila je Deklaraciju o strateškim opredjeljenjima u sistemu odbrane, a u septembru 2005. godine i sljedeće zaključke:
- Republika Srpska opredijeljena je da u okviru BiH stvara odbrambeni sistem koji će BIH i njene narode i građane braniti kroz kolektivne bezbjednosne aranžmane, posebno kroz članstvo u Partnerstvu za mir i NATO savezu.
- Narodna skupština RS zahtijeva od Predsjedništva BiH da kod zvaničnih institucija NATO saveza tekuću reformu Oružanih snaga BiH verifikuje kao konačnu fazu strukturne reforme koja će omogućiti uključenje Oružanih snaga BiH u NATO savez.
Poslije toga, Parlament BiH usvojio je Zakon o odbrani koji u članu 84. kaže da će „Parlamentarna skupština, Savjet ministara, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti odbrane u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provest će potrebne aktivnosti za prijem BiH u članstvo NATO“.
Politički lideri među kojima su bili Dragan Čavić (SDS), Mladen Ivanić (PDP) i Milorad Dodik (SNSD) u februaru 2006. godine potpisali su dokument pod nazivom Opredijeljenost za provođenje ustavne reforme u kojem se kaže „Mi, lideri glavnih političkih stranaka u BiH, opredijeljeni smo slijediti politiku i provoditi reforme neophodne da bi BiH što prije postala punopravni član NATO saveza i EU“.
Slijedom tih događaja i opredjeljenja, srpski član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović potpisao je Sporazum o pristupanju BiH Partnerstvu za mir, a dvije i po godine kasnije, 10. juna 2009. Godine, Radmanović je uputio formalni Zahtjev za Akcioni plan za članstvo u NATO (MAP).
U pismu generalnom sekretaru NATO između ostalog je istaknuto: „Iznad svega, podvukli smo našu želju da postanemo punopravna članica NATO, što je od strateške važnosti za BiH“.
Poslije toga uslijedio je niz protivrječnih aktivnosti koje su okrenule pravac u potpuno drugom smjeru.
Predsjedavajuća Komisije za odbranu i bezbjednost Parlamentarne skupštine BiH Dušanka Majkić 7. marta 2010. godine izjavljuje da je „stav SNSD da odluku o članstvu u NATO nikada ne može donijeti ni jedna politička partija već samo građani ove zemlje“.
Narodna skupština RS 18. oktobra 2017. godine donosi Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti RS. Time su praktično stavljeni van snage gore navedeni zaključci NSRS iz septembra 2005. godine, iako pravni stručnjaci tvrde da su zaključci obavezujući pravni akti i imaju veću pravnu snagu u odnosu na rezolucije.
Potpuna zabuna unesena je 5. decembra 2018. godine kada je NATO iskazao spremnost za prihvatanje Godišnjeg akcionog plana BiH (ANP) čime je Akcioni plan za članstvo (MAP) čije aktiviranje je u junu 2009. godine zatražio Radmanović prešao iz uslovnog u aktivni status.
Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik 19. maja 2019. godine izjavljuje da „RS neće prihvatiti članstvo u NATO, ali može saradnja sa tim vojnim savezom“.
Iste godine, 19. novembra, Predsjedništvo BiH donijelo je odluku o prihvatanju dokumenta Program reformi koji je trebao značiti nastavak puta BiH ka čvršćoj integraciji u NATO.
Konsenzus
Na zvaničnoj web stranici Ministarstva spoljnih poslova BiH, između ostalog, stoji: „Članstvo u NATO-u i EU su strateški ciljevi BiH. Na sceni je snažna podrška javnog mnjenja i konsenzus glavnih političkih stranaka u postizanju tih ciljeva. BiH će u skladu s tim, težiti punopravnom članstvu u NATO, te namjerava uključiti svoje oružane snage u vojnu strukturu NATO-a“.
Snažna podrška javnog mnjenja ne postoji, ali prema zvanično potpisanim dokumentima, tačna je tvrdnja da postoji konsenzus glavnih političkih stranaka, iako on trenutno nije na sceni.
Poslije svega navedenog, Ostoja Barašin koji je takođe govorio o koracima i obavezama koje je napravila i preuzela BiH na putu NATO integracija postavio je pitanje da li NATO želi ovakvu državu u svom sastavu.
„NATO je u BiH prisutan kao oružana sila protektorata, održava zajedničke vojne aktivnosti sa Oružanim snagama BiH, a BiH učestvuje u mirovnim operacijama NATO-a. Oružane snage BiH se obučavaju i opremaju prema NATO standardima i nemaju nikakve dodirne tačke sa oružanim snagama drugih zemalja izvan NATO pakta“, precizirao je Barašin.
On je istakao da je NATO u BiH još od devedesetih godina, a BiH je svakim danom sve dalje od NATO integracije što je gotovo nezamislivo zdravom razumu.
“Ključno pitanje je da li je BiH u NATO, jer je NATO vojno i politički involviran u političku i vojnu stvarnost BiH“, zaključio je Barašin.
Na naučnoj konferenciji učestvovali su i Darko Matijašević ispred Evropskog Defendologija centra, Dragan Petrović sa Instituta za međunarodnu politiku i privredu iz Beograda, Dragomir Keserović ispred Fakulteta za bezbjednost i zaštitu Banjaluka, a organizator je predsjednik Bezbjednosnog foruma Banjaluka Mitar Kovač.
CAPITAL: D. Momić