BEOGRAD, Kome će dogodine biti teže, a kome možda lakše? Svima koji direktno i indirektno rade za državu i sada je bolje nego onima koji su u kompanijama gdje je neizvjesnost mnogo veća. Mali procenat tajkunskih kapitalista neće imati briga, ali je stanovništvo već iscrpljeno finansijski, veliki dio privrede je dugo nelikvidan i radi na minimumu, standard pada, a nezaposlenost raste. Malo kome može biti dobro.
Neki ministri su svojevremeno govorili da će nas kriza mimoići, pa onda da smo ekonomski još malo pa “zdravi ko dren”, sve je zvučalo nekako optimistički ili demagoški, zavisi kako ko gleda na te izjave. A onda, hladan tuš predsjednika Tadića koji prvo reče da iz krize nećemo prije 2013. a potom da će 2011. godina biti “vrlo teška i kompleksna”. Opet, stav je ekonomske struke, Srbija bi bila u krizi i bez svjetske krize jer godinama sami sebe zaplićemo.
– Političari često izbjegavaju da kažu istinu, a to što je rekao predsjednik je istina i naša realnost, jer privreda za sada samo pokazuje prve jasne znake oporavka – ocjenjuje profesor Dejan Erić, direktor Instituta ekonomskih nauka.
On primjećuje i da je u ekonomiji poznato načelo “vremena zaostajanja”, a to je period koji mora da prođe dok se ne osjete pozitivni efekti u realnoj privredi i kod stanovništva. Ipak, sva je prilika da nećemo brzo do zelene grane.
– Dva su razloga naših nevolja: spoljašnje (ne)prilike i ono što sami sebi radimo – konstatuje ekonomista Miroslav Prokopijević, tvrdeći da političari nisu pokazali spremnost za ozbiljnije reforme jer nije “skinuta država sa grbače firmi i stanovništva, javna potrošnja je ogromna, nije realizovana privatizacija javnih preduzeća, a sve to ima loše posljedice“.
Početkom 2001. godine tadašnji premijer Zoran Đinđić s razlogom je tvrdio da je Srbiji neophodna stopa rasta od 13 odsto godišnje. Međutim, protekle decenije naš bruto društveni proizvod je ukupno porastao nešto više od tog procenta koji je označen i planiran kao godišnja stopa. Ekonomska struka se slaže da smo mi sada siromašno društvo sa skupom državom.
– Stvari su poremjećene u privredi još 90-ih godina i poslije toga ništa nije urađeno strateški i kako valja, osim sporadično. Privatizacija je promašena, uništili smo industriju, a to se od sada pa do janura 2012. godine ne može popraviti, stav je doktora Zorana Popova.
Ekonomisti potvrđuju izjavu predsjednika Tadića jer prognoziraju da građane i privredu sljedeće godine očekuje dalji pad dinara i plata, skakanje cijena i možda, daleko bilo, dvocifrena inflacija. Računica govori da kada bi Srbija imala dva odsto godišnji rast BDP, to je predviđanje MMF za dogodine, trebalo bi nam, prema tvrdnji ekonomista, više od dvije decenije da dosegnemo nivo iz 1989. godine.
– Proces oporavka industrijske proizvodnje je na dugom štapu a već trošimo kao država više nego što napravimo. Naša unutrašnja kriza, bez svjetske, traje već dvadeset godina i ja takođe mislim da će naredna godina biti teža od ove koja prolazi – stav je Petrašina Jakovljevića, generalnog direktora fabrike “Metalac”. Na predviđanja o tome šta nas čeka, otrežnjujuće djeluje činjenica koju navodi ekonomista Miodrag Zdravković da se “dug države dnevno uvećava za 204 miliona dinara i da trenutno država bankama duguje 165 milijardi dinara“. Biće dogodine i te kako povuci-potegni.
Kašnjenje plata 90 i duže dana zbog nelikvidnosti
– 1.538 malih ili 14,46% od ukupnog broja malih preduzeća
– 95 srednjih ili 13,31% od ukupnog broja srednjih preduzeća
– 17 velikih ili 14,41% od ukupnog broja velikih preduzeća
– 2012. preduzetnika ili 25,2% od ukupnog broja preduzetnika
Ko je i kada dostigao nivo BDP-a iz 1989. godine
– Poljska 1995.
– Slovenija 1998.
– Mađarska 2000.
– Slovačka, Rusija, Češka, Rumunija, Bugarska, Hrvatska, 2002-2008.
Ko ni 2010. nije dostigao nivo BDP-a iz 1989. godine
– Srbija
– Ukrajina
– Bosna i Hercegovina
Blic