ZAGREB, Profesor ekonomije i finansija na Univerzitetu Vestern Sidnej Stivi Kin, ugledni je australijski ekonomista, a najpoznatiji je po tome što je predvidio globalnu ekonomsku krizu.
Oštar kritičar ekonomije, teorija i metodologije na kojima počiva današnja mejnstrim ekonomska nauka razvio je model u koji je uključio banke, dug i novac i dokazao da prije velike oluje u ekonomiji vlada „bonaca“ u koju se globalne ekonomije uljuljkaju uoči početka katastrofe.
O tome je nedavno ponovno govorio u Zagrebu, u sklopu “Subversive Festivala”. Kad je bio u Hrvatskoj prije dvije godine, upozoravao je da Hrvatska ne bi trebalo da srljati u monetarnu uniju i uvođenje evra, nego da bi to trebalo da odgoditi što je više moguće.
Smatrao je da bi zbog stalnog pada BDP-a u Hrvatska trebalo da razmisli o devalvaciji kune radi podsticanja konkurentnosti privrede, naročito turizma i brodogradnje.
– U situaciji ekonomske krize država bi svakako trebalo da podstiče i povećava potrošnju, a ne štednju, jer na taj način kreira negativnu spiralu. Upravo je vrijeme recesije pravi je trenutak da država podstakne privredu – smatra profesor Kin.
Koji su glavni uzroci globalnog finansijskog kolapsa?
– Glavni uzrok bio je rast privatnog duga, a on je rastao decenijama i prešao je rast BDP-a u posljednjih četrdeset godina; u američkom slučaju privatni dug rastao je sa oko 25 posto BDP-a pedesetih godina prošlog vijeka i došao do 150 odsto BDP-a 2005. Svijet je postao zavistan od dizanja kredita kao goriva za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao da raste, ekonomija je pala.
Kako ste uspjeli da predvidite veliku finansijsku krizu koja je od 2008. zahvatila svjetsku ekonomiju?
– U kasnim 1980-ima čitao sam radove Himana Minskog i postao uvjeren da je njegovo objašnjenje kapitalizma tačno. Izgradio sam matematičke modele njegove hipoteze finansijske nestabilnosti za svoj doktorat i ti modeli su pokazali ne samo da će se kriza dogoditi nego da će se dogoditi kad stopa rasta privatnog duga bude usporena, ali i da će krizi prethoditi razdoblje prividne mirnoće. Kad sam vidio da se ova oba obrasca pojavljuju u podacima – dizanje duga i istovremeno pad nezaposlenosti i inflacije – vjerovao sam da je kriza neizbežna. Počeo sam s javnim upozorenjima da će se kriza dogoditi još u decembru 2005 – kaže on.
Zašto mejnstrim ekonomija nije predvidjela ovu krizu?
– Mejstrim ekonomija zanemaruje privatni dug uz argument da je “dug novac koji dugujemo sami sebi” – odnosno da pozajmljivanje povećava dužnikovu potrošačku moć, ali smanjuje povjeriočevu, međutim uz mali ukupni učinak. To je tačno za situacije kad jedna osoba pozajmljuje novac drugoj jer se onda radi o izmjeni postojeće, stalne količine novca. Ali, to nije istina kod bankovnih kredita, koji stvaraju novi novac i potražnju kad je kredit realizovan, ali uništavaju novac i smanjuju potražnju kad se dug otpla¬ćuje. Ignorisanjem ove bitne funkcije kredita banaka, ignorisali su i uzroke krize i prividno blagostanje koje se pojavilo uoči krize – objašnjava Kin.
Zašto je privatni dug tako važan za razumijevanje finansijskog kolapsa i same finansijske sfere?
– Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji – a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova. To je bio slučaj tokom šest decenija od 1945. do 2008: svake godine novo kreditiranje prekoračilo je otplatu duga, pa je ukupni dug rastao brže od BDP-a za tih 60 godina. Ali to je proces koji ne može trajati zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalni nivo, empirijsko istraživanje koje je sproveo američki bankar Ričard Vag utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih stotinu i pedeset godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5 puta ili kada je razmjera porasla za oko 20 odsto – na primjer sa 135 odsto do 155 odsto tokom pet ili manje godina. Amerika je, uistinu, ispunila te kriterijume tokom dvehiljaditih, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD-u bila je predvidiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije – nagovještava on.
Šta mislite o studentskim pokretima koji zahtjevaju izučavanje alternativnih ekonomskih nauka umjesto neoklasične?
– Mislim da su zahtjevi studentskih pokreta izvrsni. Alternativne poglede na to kako kapitalizam funkcioniše treba izučavati sve dok ne evoluira pristojna paradigma. To bi moglo trajati decenijama, a u međuvremenu neoklasična ekonomija nema pravo na monopol nastave na univerzitetima – kaže on.
Šta je rješenje za ovu krizu i stagnaciju?
– Moramo drastično smanjiti privatni dug: samo kad se vrati na nivo koji smo imali 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka, kapitalistička ekonomija će opet snažno rasti – mada se sada, naravno, moramo nositi i s ekološkim ograničenjima rasta. To bi se moglo postići onim što ja nazivam “jubilejem modernog duga”, ili “kvantitativnim olakšavanjem za narod”. Iskoristili bi se kapaciteti vlade – kroz središnju banku – kako bi se stvorila novčana podloga za otpis dugova na način da se ne pravi razlika između štediša i dužnika. Oni koji nemaju dug dobili bi novčanu injekciju, a oni koji imaju dug trebalo bi da ga, uz pomoć, otplate; i trebalo bi zaustaviti situaciju da banke kreditiraju kako bi finansirale špekulacije, a ne investicije – savetuje Kin.
Šta bi svijet, ili globalna zajednica, trebalo da nauči iz ove krize?
– Najvažnija je lekcija shvatiti kako se lako stvara privatni dug – stvarno nastaje “ni iz čega”, pa kako banke lako mogu da stvore previše duga. Moramo da prestanemo da razmišljamo o dugu kao o nečemu što se događa između dva pojedinca – u situaciji u kojoj onaj koji je štedio novac može taj novac pozajmiti, a mogućnost da onaj drugi ne vrati taj novac smatra se krađom – i razmišljati na način da je banka poput fabrike koja teži da što više proizvede, i mora povremeno da otpiše dug koji nikad ne bi trebao biti stvoren. Konačno, neekonomisti moraju da nauče da je konvencionalna ekonomska teorija vrlo loš model kapitalizma, jer zanemaruje novac, dug i neravnotežu – a sve ove kategorije definišu aspekte kapitalizma. Treba nam nova teoriju ekonomije koja uzima pojmove novca i duga vrlo ozbiljno, a vidi ekonomiju kao kompleks koji je daleko od ravnoteže sistema – objašnjava on.
Koje su posljedice koje lično smatrate najgorima? Kako će – i hoće li se – promjeniti društva u kojima živimo?
– Najgore je pojedincima koji su izgubili prihode i u mnogim slučajevima životne ušteđevine zbog ove krize. Možda su još gore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španije, Portugalije, koji su morali da prođu kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identifikovao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubistvo zbog pogrešnih politika – rekao je Kin.
Je li kriza pokazala da postoji potreba za novom vrstom vođstva? Na koji način?
– Treba nam političko vođstvo koje može da razumije složene sisteme, od ekonomije do ekologije. Naši politički sistemi su dizajnirani kad nam je trebalo “plemensko” vođstvo protiv drugog plemena. Ipak, ovih dana najveće pretnje našem opstanku dolaze iz složenosti svijeta u kom živimo i potrebne su nam odluke koje su suprotne od onoga što su plemenske vođe sklone učiniti. Na primjer, da bismo sada rješili ekonomsku krizu, moramo da smanjimo privatni dug i mi imamo kapacitete da to učinimo. Javni dug je porastao jer je privatni dug prvo postao prevelik, a onda je prestao da raste – čime je uklonio izvor potražnje iz privrede. Ali naši političari jednostavnog načina razmišljanja primjenjuju uvijek jednostavan lijek pokušaja direktnog smanjivanja javnog duga i time privreda pati. To je jedini rezultat. Povlačim analogiju između naših političara i onoga što oni rade s amaterskim vozačima automobila koji pokušavaju da skrenuti desno na putu i zbog toga voze automobil u krug. Njihov refleks je da i dalje drže volan udesno, ali zbog toga još više proklizavaju – jer zapravo treba da okrenu volan uljevo da bi se izravnali – priča on.
Možete li da navedete nekoliko dobrih i loših primjera za to kako su različite vlade rješavale krizu?
– Vjerovatno je krizu najbolje riješio Island. Način na koji su to oni učinili uključivao je političko djelovanje cijele zajednice – što je lako u zemlji koja ima tako malo stanovnika. Politički lideri hteli su da učine ono što su činili svi drugi – spašavati banke, a ne dužnike, nametati mjere štednje… ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio da potpiše ugovore s MMF-om i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove – podupirući dužnike, a ne povjerioce. I osim toga, procesuirali su bankare. Na kraju je Island izašao iz krize bolje nego bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1000 odsto njihovog BDP-a. Najgore se sa krizom nosi evrozona gde su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove politike izazvale su drugu Veliku depresiju – otkriva on. Jutarnji.hr