BEOGRAD – Da bi izbjegli plaćanje poreza, rukovodioci firmi se služe različitim trikovima – između ostalog ne izdaju kupcima fiskalne račune ili ne plaćaju radnicima doprinose. Često utaje milionske cifre, ali čak i kad ih država uhvati sa „rukom u medu“, prolaze sa malim kaznama. Većina dobije uslovnu kaznu zatvora, a koliko je poreskog duga država naplatila ostaje nepoznato.
Direktor Sigurnost Vračar, firme iz Beograda koja se bavi privatnim obezbjeđenjem, četiri godine nije uplaćivao poreze i doprinose za socijalno osiguranje zaposlenih. U oktobru 2020. godine, osuđen je za krivično djelo utaja poreza, odnosno za utaju 110 miliona dinara.
Direktor je pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu osuđen na sedam mjeseci kućnog zatvora i novčanu kaznu od 50.000 dinara.
U proljeće 2015. godine osuđen je i direktor i osnivač firme Globo Autohaus iz Beograda. On je prodao 45 polovnih vozila uvezenih iz Austrije, Švajcarske i Hrvatske, ali nije prijavio svu zaradu. Pored tih, neka vozila je prodavao i za gotovinu, mimo računa firme.
Zbog utaje 19,8 miliona dinara osuđen je na godinu dana zatvora, ukoliko četiri godine ne ponovi krivično djelo, a morao je da plati i 400.000 dinara.
Ovi slučajevi nisu izuzeci. Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS) pokazuje da su osnovni sudovi u Beogradu od početka 2011. do jula 2021. godine u 300 postupaka osudili 372 osobe za krivično djelo poreska utaja.
Najveći broj postupaka, njih 249, završilo se uslovnom zatvorskom kaznom, uz novčane kazne realne srednje vrijednosti (medijana) 80.000 dinara. U ovim postupcima okrivljeni su utajili oko tri milijarde dinara poreza.
Sudski vještak za ekonomsku-finansijsku oblast Ivan Raonić smatra da su kazne „skandalozne“ i da bi za ovakvo krivično djelo trebalo da budu veoma stroge. Raonić slikovito objašnjava:
Iako Beograd prednjači po broju slučajeva krivičnog djela poreske utaje, i u drugim gradovima u Srbiji je ista praksa kažnjavanja.
Tako su u posljednjih 10 godina u Osnovnom sudu u Nišu donijete 103 presude, od čega je uslovnim kaznama završeno 65 postupaka. Sklopljena su tek tri sporazuma o priznanju krivice. U Novom Sadu bilo je 148 presuda, među kojima je u 113 kazna uslovna osuda i novčana. Sklopljeno je 83 sporazuma o priznanju krivičnog djela.
Uslovnim kaznama skloni su i sudovi u Kruševcu, Pančevu, Leskovcu i Užicu.
Koliko je Pravobranilaštvo pokrenulo postupaka za povraćaj utajenog poreza u ovim gradovima nije poznato, jer, kako kažu, radi se o arhiviranim predmetima koje nemaju mogućnost da pretraže. U lokalnim sudovima takođe tvrde da ove podatke nemaju ili da takve parnice nisu ni vođene.
U periodu od 2011. do 2021. godine, Poreska uprava je na teritoriji Srbije podnela više od 8.000 krivičnih prijava za poresku utaju.
„Čovek je za dva kradena akumulatora koji vrede 10.000 dinara dobio osam godina zatvora, a čovek koji je utajio 10 miliona ne dobija ništa“
Sve ispod ovog iznosa smatra se prekršajem i kazne su daleko manje.
Sporazumi o priznanju krivice česta praksa
Većini osumnjičenih za utaju poreza u Beogradu nije ni suđeno, pokazuje istraživanje CINS-a. Umjesto toga, okrivljeni potpišu sporazum o priznanju krivice u tužilaštvu, što sudovi samo potvrde.
Više od dvije trećine presuda koje je CINS analizirao donijeto je na ovaj način. Od 372 okrivljena, tužioci su sa 219 sklopili sporazume.
U jednom od sporazuma o priznanju krivice do kojih su došli novinari CINS-a piše da nekadašnji vlasnik prodavnica kokica Pećina skoro tri godine nije prijavio sav promet. Na taj način utajio je 28,7 miliona dinara.
Nakon što je priznao da je kriv, Prvi osnovni sud ga je osudio na jednu godinu zatvora, odnosno tri godine uslovno, uz obavezu da u budžet uplati 100.000 dinara. Presudom mu nije naloženo da uplati skoro 29 miliona dinara duga.
Upravo u ovakvoj praksi bivši državni sekretar u Ministarstvu pravde i stručnjak u oblasti sporazuma iz priznanja krivice Danilo Nikolić vidi problem.
„Sudovi ne bi smeli da prihvate sporazum o priznanju krivice ukoliko nije odlučeno da optuženi vrati porez. Čak je i poželjno u tim pregovaranjima da pre zaključenja sporazuma isplate ceo iznos utajenog poreza“, kaže Nikolić.
Sudski vještak Ivan Raonić misli da okrivljeni ne bi ni pristajali na sporazume kada bi sadržali i stavku utajenog poreza. Zato, smatra, tužioci to ni ne nude osumnjičenima.
„Sporazumi se potpisuju zato što je ishod spora neizvestan, zato što preti zastara pred sudom. U krivičnim postupcima pred sudom to vrlo sporo ide i vrlo je teško dokazati poresku utaju kao krivično delo“, objašnjava Raonić.
Koliko je utajenog poreza naplaćeno
Postoji više načina da se dug od utajenog poreza slije u budžet. Osim mogućnosti da to bude naglašeno u presudi, naplata se radi i tako što Poreska uprava, kada primjeti poresku prevaru, pokreće mehanizam prinudne naplate ili Državno pravobranilaštvo pokreće parnični postupak na predlog tužilaštva.
U Državnom pravobranilaštvu za CINS kažu da su ih nadležna tužilaštva obavijestila o 194 predmeta – od 300 presuda u poslednjih deset godina u Beogradu. Od toga, Pravobranilaštvo je pokrenulo tek 28 parnica.
Nije poznato kakav je bio ishod tih parnica i koliko su novca uspeli da vrate u budžet, jer su nam i u Pravobranilaštvu i u Poreskoj upravi rekli da nemaju te podatke.
U lokalnim ispostavama Državnog pravobranilaštva kažu da nemaju način da predmete pretraže.
Iz Poreske uprave, na koju su novinare uputili iz Pravobranilaštva, odgovaraju da ne posjeduju dokumentaciju koja sadrži informacije o tome koliko su para naplatili prinudnom naplatom, ali ni u kojoj mjeri je uspešno naplaćen utajen porez kroz parnične postupke. Za ovo posljednje loptu prebacuju u „dvorište“ Državnog pravobranilaštva.
„Imajući u vidu da Državno pravobranilaštvo zastupa pred nadležnim sudovima Republiku Srbiju, odnosno Ministarstvo finansija Poresku upravu, traženi podaci i evidencije nalaze se u podacima Državnog pravobranilaštva“, navode u Poreskoj upravi. Cins