NJUJORK, Rastuća nejednakost sa sobom nosi očigledne ekonomske troškove: stagniranje zarada uprkos porastu produktivnosti, porast duga zbog kojeg teže podnosimo finansijsku krizu. Podrazumijeva i velike društvene i ljudske troškove.
Postoje, na primjer, snažni dokazi da visoka nejednakost dovodi do bolesnijeg stanovništva i povećane smrtnosti. Ali to nije sve. Ekstremna nejednakost, kako se ispostavilo, stvara klasu ljudi koji su zastrašujuće odvojeni od stvarnosti – dok istovremeno ovim ljudima obezbjeđuje veliku moć.
Primjer o kome mnogi danas govore je milijarder i investitor Tom Perkins, jedan od osnivača venture capital firme Kleiner Perkins Caufield & Byers. U pismu uredniku Wall Street Journala, g. Perkins je zakukao zbog javne kritike “jednog procenta” – poredeći ovu kritiku sa nacističkim napadima na Jevreje i tvrdeći da polako idemo u drugu Kristalnu noć.
Možda ćete reći da se očigledno radi o nekom ludaku i zapitati se zašto bi Wall Street Journal objavio tako nešto. Ali gospodin Perkins nije baš neki izuzetak. Čak nije ni prvi među finansijskim magnatima koji je uporedio zagovornike progresivnog oporezivanja sa nacistima. Još 2010. Stiven Švarcman, predsjednik i izvršni direktor Blackstone grupe, izjavio je da su prijedlozi za eliminisanje rupa u poreskom zakonu za menadžere hedž fondova i private-equity firmi slični “Hitlerovom napadu na Poljsku 1939”. Tu su i mnogi drugi plutokrati koji uspijevaju da zaobiđu Hitlera ali ipak imaju, i glasno izražavaju, političke i ekonomske stavove koji predstavljaju ravnomjernu mješavinu paranoje i megalomanije.
Znam da to zvuči oštro. Ali pogledajte govore i članke “volstritera” koji optužuju predsjednika Obamu – koji nikada nije učinio ništa više od toga da glasno izrekne očigledno, to jest da su se neki bankari ponašali loše – da satanizuje i proganja bogate. I pogledajte kako mnogi od tih optuživača takođe iznose smehotresno samoljubivu tvrdnju da je njihova duševna bol (za razliku od, recimo, zaduženosti domaćinstava i prerane fiskalne štednje) glavni razlog zašto se privreda ne oporavlja.
Samo da budem jasan, vrlo bogatima, a naročito onima na Volstritu, nije tako dobro pod g. Obamom kao što bi im bilo da je 2012. pobijedio Mit Romni. Pored djelimičnog ukidanja Bušovih poreskih olakšica i povećanja poreza kojim se djelimično plaća reforma zdravstva, poreske stope za najbogatijih jedan posto otprilike su vraćene na nivo prije Regana. Takođe, finansijski reformatori su ostvarili neke iznenađujuće pobjede u proteklih godinu dana, što je loša vest za muljatore čije bogatstvo podstiče uglavnom od zloupotrijebe slabe regulacije. Dakle, može se reći da je jedan procenat izgubio neke važne političke bitke.
Ali svaka grupa se ponekad nađe pod kritikom i završi na gubitničkoj strani političkog spora, to je demokratija. Pitanje je šta se dalje dešava. Normalni ljudi to izdrže; čak i kad su bijesni i ogorčeni zbog političkog neuspjeha, ne udaraju u kuknjavu kako ih neko proganja, ne porede svoje kritičare sa nacistima i ne tvrde da se svijet okreće oko njihove duševne boli. Ali bogati nisu isti kao vi i ja.
Tačno, to je djelimično zato što imaju više novca, i moći koja ga prati. Oni mogu, kao što i rade, da se okruže dvorjanima koji im govore ono što žele da čuju i nikad, apsolutnonikad im ne kažu da se ponašaju glupo. Navikli su na pokornost, ne samo ljudi koji za njih rade, nego i političara kojima je potreban njihov prilog za kampanju. Pa se onda zaprepaste kada čuju da novac ne može sve da kupi, da ne može da ih izoluje od nedaća.
Pretpostavljam i da su današnji Gospodari svemira nepovjerljivi prema sopstvenom uspjehu. Ne govorim ovdje o ljudima koji nešto proizvode. Govorim o muljatorima, ljudima koji okreću pare i bogate se tako što skidaju kajmak s vrha. Možda se hvale kako su upravo oni ti koji otvaraju radna mjesta, kako pokreću ekonomoju, ali da li zaista dodaju neku vrijednost? Mnogi od nas u to sumnjaju – kao što sumnjaju, pretpostavljam, i neki od njih, a ta sumnja u sebe podstiče ih da se sa mnogo većom žestinom brecaju na svoje kritičare.
U svakom slučaju, sve smo ovo već vidjeli. Nemoguće je čitati paskvile poput onih g. Perkinsa ili g. Švarcmana a da se ne sjetite čuvenog Ruzveltovog govora iz 1936. u Medison skver gardenu, kada je govorio o mržnji koju osjeća od sila “organizovanog kapitala” i rekao: “Radujem se toj mržnji.” Predsjednik Obama, nažalost, nije uradio ni približno koliko Ruzvelt da zasluži omrazu bogatih. Ali učinio je više nego što mu mnogi progresivci priznaju – i kao Ruzvelt, on i progresivci treba da se raduju ovoj mržnji, jer ona je znak da rade nešto dobro. Pol Krugman, B&F