BEOGRAD – Srpski privrednici često ne posvećuju dovoljno pažnje detaljima ugovora koje sklapaju s partnerima iz inostranstva, kaže profesorka na Ekonomskom fakultetu u Beogradu i artbitar u međunarodnim arbitražama Jelena Perović.
Ona ukazuje da se primjenom odgovarajućih međunarodnh dokumenta na međunarodne ugovore u velikoj mjeri doprinosi razvoju međunarodne trgovine i ostvarenju pravne sigurnosti.
“Srpski privrednici često ne obraćaju dovoljno pažnje na klauzule ugovora koje zaključuju sa partnerima iz inostranstva, što za posledicu može imati gubitak spora i isplatu enormnih iznosa na ime naknade štete”, rekla je ona u intervjuu za “Politiku”.
Ona kaže da je bitno da ugovor sadrži jasno i nedvosmisleno formulisanje ugovornih klauzula koje obezbjeđuju ravnopravan položaj ugovornih strana.
Posebnu pažnju, dodaje, treba obratiti na raskidnu klauzulu, prelaz rizika odredbe o višoj sili i promijenjenim okolnostima, bankarskoj garanciji, jemstvu…
Prema njenim riječima, često se ne obraća pažnja i na pitanja poput izbora prava koje se primjenjuje na ugovor i izbora foruma nadležnog za rješavanje eventualnog spora, koja su obuhvaćena takozvanim “šampanj klauzulama” ili “ponoćnim klauzulama” koje su tako nazvane jer se o njima najčešće raspravlja na kraju, kada su ugovorne strane već iscrpljene pregovorima i nestrpljive da “uz šampanjac” proslave zaključenje ugovora.
“Izbor merodavnog prava i nadležnosti za slučaj spora međutim može imati odlučujuću ulogu za uspeh u sporu iz međunarodnih ugovora”, ističe Perovićeva, objašnjavajući da razlike između evropsko-kontinentalnog i anglosanskonksog prava mogu dovesti do različitog ishoda jednog istog spora u zavisnosti od toga koje s e pravo u konkretnom slu;aju primjenjuje.
Kada je riječ o rješavanju sporova, najčešće se ugovara artibraža zbog njene prilagođenosti protrebama poslovnog prometa, kaže profesorka, koja je kao priznat međunarodni stručnjak nedavno govorila u Ujedinjenim nacijama, na 50. Generalnom zasedanju Komisije UN za međunarodno trgovinsko pravo (UNICENTRAL) po pozivu ove komisije, piše “Politika.”
Ona kaže da prema njenom iskustvu ugovorne strane iz naše zemlje od kompanija iz ekonomski razvijenih zemalja obično dobijaju prijedlog ugovora koji može sadržati nepovoljne klauzule, na primjer, klauzulu kojom prodavac u cjelini isklju;uje odgovornost za štetu iz ugovora, zadržava pravo na raskid ugovora i slično i dodaje da su takve klauzule neuobičajene i očigledno nepravične te da ih ne treba prihvatati.
Ipak naši poslovni ljudi često se uprkos tome rukovode logikom – valjda neće doći do spora, moramo prihvatiti da se strani partner ne naljuti i ne odustane, kaže ona i dodaje da je nasuprot tome sasvim legitimno pregovarati o uslovima ugovora, što se, napominje, u ozbiljnom poslovnom svijetu i očekuuje.
“Prihvatanjem svih predloga koje vam druga strana uputi, pa i onih koji su krajnje nepovoljni po vas, ne samo što ulazite u ugovorni rizik već i drugoj strani dajete signal da ste u podređenom položaju u tom ugovornom odnosu. Dakle pregovaratjte, bez obizra koliko vam je ugovor potreban”, kaže Perovićeva.
Ona privrednicima savjetuje da kada se domaćoj firmi ponudi neki veliki posao iz inostranstva, angažuju stručnjake koji će im pomoći prilikom postizanja ugovora.
Pored toga treba znati da postoje model-ugovori, izrađeni od strane međunarodnih organizacija kao što su na primjer Međunarodna privredna komora u Parizu ili Međunarodni trgovinski centar, koji su dostpunti preko interneta, a sa kojima se ponuđeni konkretni ugovor može uporediti kako bi se uočili eventualni propusti, dodaje profesorka.
Perovićeva prirednicima savjetuje i da se ne zalijeću, da provere svaku klauzuju jer u ugovoru svaka riječ može da bude bitna, a napominje i da su u Srbiji ugovori sa engleskog često prevođeni bukvalno bez prilagođavanja domaćem prvnom sistemu i terminologiji što nekada klauzule može lišiti smisla i učiniti neprimjenjivim.
Kada je riječ o srpskom zakonodavstvu i njegovoj usklađenosti sa svijetom u ovom domenu ona kaže da je u UN imala čast i zadovoljstvo što je pred širokim auditorijumom mogla da istakne više srpskih zakona kao odličan primjer međunarodnih standarda na nacionalnom nivou.
“Na prvom mestu to je naš zakon o obligacionim odnosima, zatim Zakon o finansijskom lizingu, Zakon o arbitraži, zakon o registrovanoj zalozi”, rekla je ona.
Kada je riječ o primjeni, praksa u Srbiji je pokazala da međunarodni dokumenti iz oblasti ugovornih odnosa u određenim slučajevima nisu bili premjenjivani ili su nepravilno primjenjivani, prije svega od strane sudova provog stpena, “ali to je pre izuzetak nego pravilo i potiče od neinformiranosti dela sudija”.
Politika
