NJUJORK, Američki ekonomist, nobelovac Paul Krugman novom knjigom ‘Okončajte ovu depresiju, sada’ prenosi jasnu poruku: ne mora biti ovako.
Krivci za mračno ekonomsko stanje su ljudi s pogrešnim idejama, koji su se posljednjih desetljeća toliko osilili da su, neopterećeni sumnjom u same sebe, svjesno zanemarili zdravu pamet i iscrpljuju čovječanstvo svojim politikama štednje.
Zato Krugman u naslovu i spominje depresiju, umjesto recesiju, koje su nam pune uši.
– Recesija je kada stvari idu prema dolje, kada ekonomija opada. Depresija je kada ekonomija pada i ostane dolje dugo vremena. Imamo Veliku depresiju, koja je trajala više od desetljeća. Unutar nje bile su dvije recesije i dva perioda oporavka, u smislu da su stvari postajale bolje, ali ne puno bolje. Cijeli taj period bio je uistinu strašno za Ameriku i za svijet. Sada smo upravo u takvom periodu. Nije toliko strašno kao Velika depresija, ali nije ni daleko. Ima kontinuitet. Već smo u petoj godini vrlo visoke nezaposlenosti, s jako lošom perspektivom za mlade ljude. To je depresija, rekao je Krugman u intervjuu za AlterNet Radio Hour.
Krugman se fokusira na posljednjih pet godina, jer su se stvari koje su se dugo kuvale katastrofalno pogoršale 2007., uglavnom zbog nedostatka političke volje i skoro univerzalnog prihvatanja konzervativne ‘vudu’ ekonomije, o čemu u knjizi piše:
– Onima koji su imali više ili manje dobre ideje o tome što je potrebno ekonomiji, uključujući Obamu, nedostajalo je hrabrosti i volje da se prihvate posla i promijene stvari ili da kasnije barem priznaju da je ono što su radili u prvoj rundi bilo neprimjereno.
Usporedio je današnju situaciju s automobilom kojem se ispraznio akumulator: ‘Mozgate što sve može biti, a možete ga pokrenuti nevjerojatno lako, ako ste spremni prihvatiti da je u tome problem. Prvo i najvažnije, imamo ekonomiju u kojoj jednostavno nema dovoljno potrošnje. Potrošači posrću pod dugovima, a korporacije ne žele trošiti ako ne vide potražnju. Neko mora iskoračiti i potrošiti, a taj neko je vlada. Kada obitelji stežu kajš, vlada ga mora olabaviti, da nadoknadi taj gubitak potražnje. Vlada međusobna ovisnost – tvoja je potrošnja moj prihod, ako istovremeno stegnemo kajš, zapravo nam je svima gore. To je temeljna pogreška.’
Jedna od Krugmanovih teza jest ta da nejednakost u prihodima proizvodi i političku nejednakost – jedno prati drugo. Objasnio je što pritom misli na primjeru SAD-a:
– Nejednakost ima svoje uspone i padove. Prije Velike depresije bili smo društvo velikih klasnih razlika. To se bitno promijenilo 30-ih i 40-ih. Neko vrijeme smo bili srednja klasa, a onda se ponovo pojavila nejednakost. Politička polarizacija takođe je imala uspone i padove. Savršeno prate jedno drugo. Politička polarizacija i nejednaki prihodi idu ruku pod ruku. Imamo itekako razloga vjerovati da taj odnos nije slučajan. Bogatima je lako kupiti političku potporu. U SAD-u se to praktikovalo tako da republikance guraju interesi superelite. Ne jedan odsto, nego .01 odsto. Tako da je nevjerojatna eksplozija prihoda .01 odsto odgurala republikance daleko udesno, do tačke gdje nema centra. Centar nije izdržao i nastao je jaz. To nije zato što su se demokrati premjestili ulijevo, zato što nisu – pomaknuli su se udesno. A to je zato što su se republikanci premjestili u Gamma kvadrant. To je u korijenu političke paraliziranosti koja je danas na djelu.
Krugman odbacuje naklapanja o tome da mora postojati ekstremna nejednakost u prihodima da bi se kreirala uspješna, rastuća ekonomija, jednostavno zato što je povijest pokazala drukčije:
– Najbolja generacija ekonomskog rasta u Americi jest generacija nakon Drugog svjetskog rata, kada bogati nisu bili ni približno toliko bogati kao ovi danas, a stvorena su tolika radna mjesta uz najvišu poreznu stopu ponekad i 90 odsto. Bogati ljudi nisu ništa bolji poslodavci od bilo koga drugoga.
Teško, objašnjava Krugman, jer je Grčka u sasvim drukčijoj situaciji i nema vlastitu valutu, nego je puno ranjivija i izložena procesima od kojih je SAD odvojen. Situacija u EU je takva da Krugman predviđa mogući nestanak evra već za godinu dana. Teško zadužene zemlje ne mogu devalvirati svoje valute ni izvesti monetarne trikove koji su uobičajeni u takvim situacijama. Krugman se čudi što Grčka još nije istupila iz monetarne unije.
– Napuštanje bi bilo strašno, ali ostajanje je beznadna situacija. Oni će izaći, a kada ostali vide da je to moguće, to će imati efekta na banke u Španjolskoj i Italiji, koje su puno veći igrači. Eurozona se može održati samo ako se evropske elite počnu ponašati bitno drukčije. Moraju reći – stani malo, tlačenje ljudi zbog njihovih navodnih fiskalnih grijeha sada nam nije prioritet – spašavanje evra jest. To znači neograničeno posuđivanje bankama i vladama tih zemalja: puno ekspanzivniju i u neku ruku inflacijsku monetarnu politiku. Možda to ponudi neku nadu u spašavanje sistema.
Kao dobitnik Nobelove nagrade za novu trgovinsku teoriju, ocijenio je koliko se ekonomske teorije primjenjuju u praksi, prilikom sklapanja trgovinskih sporazuma iza zatvorenih vrata:
– Rekao bih da je prvih 50 godina poslijeratnih pregovora donijelo dobre stvari, pogotovo za izvoz proizvoda iz siromašnih zemalja. To je vrlo važno zbog priča o uspjehu, država koje su se uzdigle i postale pristojna mjesta za život te zemalja koje zahvaljujući izvozu drže glavu iznad vode. Ali posljednjih desetljeća velik dio trgovinskih sporazuma bili su samo sporazumi o zaštiti raznih vrsta interesa. Na primjer, CAFTA (Central American Free Trade Agreement), koji je zapravo sporazum o intelektualnom vlasništvu i uglavnom osigurava monopol farmaceutskih kompanija. Puno toga što je prolazilo pod sloganom slobodne trgovine zapravo je nešto drugo i često nauštrb radničkih interesa i s jedne i s druge strane. T-Portal
