BRISEL, Obuzdavanje špekulanata, veća budžetska disciplina, ako treba i uvođenjem sankcija. EU, nakon što je izdvojila milijarde za stabilizaciju evra, sada bi da pokaže efikasnost. Međutim, jedinstvene politike još nema.
Ako bi se povjerovalo u izjave vodećih političara EU u ovom trenutku na kocki je sudbina zajedničke valute, ako ne i cjelokupnog projekta ujedinjene Evrope. Ako je to zaista tako onda bi se očekivao i najveći stepen jedinstva. Ali, vlade i dalje vuku svaka na svoju stranu, pri čemu su prije svega Nijemci sami sebe doveli u tešku situaciju.
Još prije nego što se sastala radna grupa ministara finansija EU Berlin je na svoju ruku odlučio da zabrani takozvane prazne kupovine na berzi.Riječ je o berzanskim opkladama na pad kurseva akcija i državnih obveznica.
Zli špekulanti
Međutim, da bi takav potez bio efikasan neophodan je globalni sporazum ili, u najmanju ruku, sporazum na nivou EU. Ovako se stiče utisak da se kancelarka Angela Merkel rukovodila prije svega unutrašnjim političkim interesima. Bio joj je potreban dokaz odlučnosti nakon optužbi za okljevanje. Dakle, u pitanju je čista politika simbola.
Uopšte je u Evropi postalo moderno da se za krizu optužuju prvenstveno zli špekulanti. Oni svakako nose dio odgovornosti i izazivaju velika kolebanja na tržištima. Ali isto tako je tačno da protiv solidne privrede ne mogu ništa.
Političarima je udobno da pripisuju krivicu nekim anonimnim snagama, jer tako skreću pažnju sa sopstvenih grešaka u budžetskoj politici.
Naime, činjenica je da su gotovo sve zemlje evrozone dugo živjele preko mogućnosti. Vlade, bilo desne ili ljeve, zazirale su od toga da biračima saopšte neprijatnu istinu.
Berlinska koalicija je do nedavno čak pričala o smanivanju poreza. U Njemačkoj je, istina, budžetski deficit srazmjerno mali, ali je zato utoliko veći ukupan državni dug. Dakle, nema nikakvog razloga za nadmenost.
Konsolidacija u prvom planu
Zato je dobro što sada ministri finansija ponovo u prvi plan stavljaju konsolidaciju (budžeta). I tu njemačka vlada otežava ionako težak konsenzus, jer sada pominje promjene (lisabonskog) ugovora, odnosno kažnjavanje grešnika. Svakako da više nema mjesta za pogrešnu velikodušnost i to države lake ruke duguju poreskim platišama u disciplinovanim zemljama.
Neophodno je znatno poboljšati i kontrolu i usklađivanje finansijske i ekonomske politike. Ali ako se ima u vidu koliko su trajali pregovori oko lisabonskog ugovora onda bi najbolje bilo držati prste što dalje od njega i zaboraviti na temu „promjene“. Ko otvori to bure može da očekuje samo sporove.
Najzad, postavlja se pitanje šta se želi postići scenarijima o smaku svijeta. Ako je sve to tačno zašto vlade nisu ranije reagovale? A ako nije tačno moglo bi postati proročanstvo koje se ostvaruje samo od sebe. Deutsche Welle
