SARAJEVO, BANJALUKA, Dvadesetčetvorogodišnji Tuzlak Muhamed Mešić, koji uspješno govori 26 jezika, u Beču je diplomirao pravo i japanski jezik, te sada sprema se za doktorat, samo je jedan od mnogobrojne telentovane djece u BiH o kojima se država malo ili nikako ne brine.
Ovaj mladić, koji između ostalog govori engleski, njemački, francuski, italijanski, španjolski, japanski, baskijski, mađarski, nizozemski, finski, švedski, slovački, češki, arapski, svahili, hebrejski, većinu ovih jezika naučio je u djetinjstvu.
Za razliku od većine mladih talenata u našoj zemlji, Mešić je imao sreću da njegove potencijale prepoznaju u njegovom gradu.
“Mislim da su u cijeloj ovoj priči o nadarenosti djeca individualci. Imao sam sreću da sam odrastao u Tuzli, da sam imao podršku roditelja, općine, grada. Ako dijete pobijedi na nekom takmičenju, napravi se slavlje gotovo za cijeli grad i time mu daju potvrdu da vrijedi”, kaže Mešić.
Dodaje da se na Zapadu i te kako vodi računa o nadarenoj djeci.
“U Austriji, recimo, Pokrajinski pedagoški zavod ima posebno odjeljenje za visokotalentiranu djecu. Kod nas nema svijesti da se nešto u tom segmentu mora pokrenuti, urediti. Imamo veliki broj ministarstava koja se u većini oblasti ograđuju da nisu nadležna. To je problem”, objašnjava Mešić.
Upozorava da djecu u obrazovnom sistemu moraju pratiti od najranije dobi.
“Kod nas se nekako uvijek ističe ono što dijete ne zna, a ne što zna. Zar je u redu oboriti dijete iz domaćinstva jer neke boje nije dobro složilo, a ima sve petice iz matematike i drugih predmeta. Nemamo sistema, pa je vrlo teško nešto uraditi”, tvrdi Mešić, koji je ostao upamćen i po tome što je sa 16 godina bio savjetnik tuzlanskog načelnika Jasmina Imamovića, zapravo najmlađi savjetnik na svijetu.
“Niko nije obraćao pažnju na moj talenat”
Jovan Divjak, osnivač i direktor Udruženja “Obrazovanje gradi BiH”, koje pomaže nadarenoj i djeci bez roditelja, kaže da su djeca prepuštena sama sebi.
“S obzirom na to da reč država kod nas ne postoji, sve zavisi od entiteta do entiteta, od kantona do kantona. Nevladine organizacije se na svoj način bore da pomognu deci i uspevaju tek u manjem broju. Trenutno pomažemo petoro talentovane dece iz raznih oblasti. Pa pogledajte samo šta je urađeno sa prvom generacijom diplomaca koji su završili po bolonjskom procesu. Ne zna se ni šta će raditi, niko ih ne treba na tržištu”, naglašava Divjak.
Kao nadarena učenica Adna Bakija jedan je od stipendista Udruženja “Obrazovanje gradi BiH”. Ide u Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.
“U osnovnoj školi niko nije obraćao pažnju na moj talenat, moju ljubav prema ovoj vrsti umjetnosti. Imala sam utisak da u osnovnoj školi većinu djece ponižavaju, omalovažavaju, govore kako nemaju talenta. Kada sam došla na prijemni u srednju školu, profesori su se oduševili. Ni sama nisam znala koliko mogu”, priča Bakija.
Trinaestogodišnja Emina Hadžiahmetović je talentirana u stonom tenisu, gdje je ostvarila zapažene rezultate i dobija stipendiju za nadarene učenike.
“Da biste se bavili sportom i postigli zavidne rezultate treba puno odricanja, novčanih sredstava, a to se u našoj zemlji rijetko prepoznaje. Kroz svoj rad imala je najviše podršku svojih roditelja, a zatim i razumijevanje škole. U budućnosti se ne vidim u stonom tenisu”, dodaje Hadžiahmetovićeva.
Teško je djeci da rade sama
U Republici Srpskoj ne postoji nikakav centar, niti udruženje koje okuplja tim stručnjaka da rade sa nadarenom djecom, niti od opština i ministarstava za talenat i uspjehe na takmičenjima dobijaju stipendije.
Ima tu, kako kažu i sami đaci, nekoliko entuzijasta, najčešće ljudi koji su nekada i sami bili odlični đaci i postizali velike uspjehe na takmičenjima u znanju, koji samoinicijativno besplatno obučavaju đake. Međutim, to nije dovoljno.
Organizovanija podrška od strane stručnih lica, slažu se oni, svakako je nadarenim mladim ljudima neophodna.
Ana Krkljić, student prve godine Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci, je ljetos na Olimpijadi u Madridu odmjerila znanje sa mladim matematičarima iz više od 100 zemalja svijeta. Nije uspjela da se izbori za medalju, ali i sam plasman na ovo takmičenje je odličan uspjeh.
“Na Olimpijadi, o kojoj sam godinama sanjala, osvojila sam pohvalnicu što je, takođe, vrlo dobar rezultat. Da sam malo više vježbala mogla sam i bolje, ali s obzirom na to da se niko nije potrudio da organizuje ozbiljnije pripreme za takmičenje, nego sam za sve sama zaslužna, prezadovoljna sam rezultatima”, kaže Krkljićeva.
Prema njenim riječima, za postizanje dobrih rezultata pored neizostavnog talenta potreban je ozbiljan i dugotrajan rad, ali uz usmjerenje i pomoć stručnjaka.
“Teško je djeci da sama rade, naročito na prelazu iz osnovne u srednju školu, prije svega zbog literature na koju neko treba da ih uputi, a pored toga nije dovoljno samo da se radi poslije škole kod kuće. Za dobre rezultate potrebno je da se organizuju ozbiljne pripreme”, kaže ona.
Smatra da bi bilo vrlo stimulativno da postoje neke stipendije za talentovanu djecu.
Države ne pomaže pa odlaze u svijet
Sličnog mišljenja, kada je u pitanju stručna pomoć mladim talentima, je i Ognjen Golubović, učenik trećeg razreda banjalučke Gimnazije, koji je u posljednje dvije godine na republičkom takmičenju iz matematike osvajao prva mjesta.
Pored toga što je odličan đak, za koga profesori već najavljuju da bi mogao biti đak svoje generacije, vrlo je svestran, kao i njegova jednako uspješna sestra Zora. Ona je učenica četvrtog razreda, koja iza sebe, takođe, ima nekoliko vrlo dobrih rezultata na takmičenjima iz matematike.
“Mislim da je talenat samo jedan dio potreban da se ostvare dobri rezultati, a sve ostalo je rad. Vjerujem da bi bilo odlično da talentovana djeca imaju podršku nadležnih organa i da postoji neka ustanova u kojoj bi tim stručnjaka radio s njima”, navodi Ognjen Golubović.
Zora Golubović kaže da se još od osnovne škole takmičila iz fizike i matematike i postizala jako dobre rezultate.
“U drugom i trećem razredu srednje škole sam na regionalnim takmičenjima iz matematike osvajala prva mjesta, što je rezultat višegodišnjeg mukotrpnog rada. Nikakvu novčanu nagradu nisam dobila”, govori ona.
Bez novčane podrške u vidu stipendije je i jedanaestogodišnja Rahmana Kolenda iz Sarajeva, autorica zbirke pjesama “Šareni mali svijet”, koju su književni kritičari nesebično hvalili. Njena majka Saida ogorčena je na mnoge institucije.
“Pomogle su nam općine Hadžići i Ilidža. Iz Kantona Sarajevo nisu htjeli ni da se pojave na promociji knjige, a to bi mojoj djevojčici puno značilo. Nadarena djeca umjesto da budu blagoslov, ona su ovoj zemlji samo teret”, tvrdi Saida Kolenda.
Među nadarenima je i Andrej Ivaniš, učenik prvog razreda banjalučke Gimnazije, koji je, predstavljajući ljetos na “Balkanijadi” u Bugarskoj BiH, kao učenik OŠ “Branko Radičević” osvojio bronzanu medalju iz informatike.
Njegova majka Ana kaže da su profesori davno otkrili Andrejevu ljubav prema matematici i informatici, te da je zahvaljujući njihovoj podršci i predanosti radu postigao ovako zapažen uspjeh, ali nikada nije zbog toga dobio novčanu nagradu.
U želji da bar u inostranstvu proširi svoje znanje, Andrej je već prošao jedan od testova potreban za razmjenu učenika na godinu dana u Americi.
“Teško mi je da dijete pustim da ode tako daleko, ali znam da ovdje nema ni slične uslove za rad. Trebalo bi da država takve uslove za obrazovanje pruži svojoj djeci, a ne da ih moramo slati u svijet”, govori Ivaniševa.
Pomoć od pojedinaca, a ne institucija
Marko Stijak, inženjer elektrotehnike, zaposlen na Banjalučkoj berzi, koji je Andreja Ivaniša pripremao za takmičenje, navodi da ne poznaje nikoga u našoj zemlji toliko stručnog da ovog dječaka nauči nešto što on već ne zna.
“Andrej je stvarno izuzetno talentovano dijete, koje je savladalo gradivo koje se kod nas predaje na fakultetima. Nažalost, kod nas ne postoji centar u kome bi tim stručnjaka mogao da ga obučava, jer on je sposoban da nauči mnogo više, ali kod nas nema od koga”, ističe Stijak.
Jedan od rijetkih entuzijasta, koji bez ikakve novčane naknade radi sa mladim, nadarenim srednjoškolcima i pomaže im da se što bolje pripreme za takmičenja svakako je Boris Marijanović, asistent na Prirodno-matematičkom fakultetu u Banjaluci, koji svake subote u Gimnaziji talentovanoj djeci drži pripremne časove za takmičenja iz matematike.
Na ovu ideju došao je, kako kaže, jer je i sam kao srednjoškolac išao na takmičenja.
“Već nekoliko godina, zajedno sa par kolega, držim pripremne časove talentovanoj djeci jer želim da im izađem u susret i prenesem na njih znanja koja sam ja usvojio, a za koja znam da će im pomoći. S obzirom na to da ne postoji centar u kome bi mogli pohađati dodatnu nastavu, nastojim da im koliko mogu približim gradivo”, navodi Marijanović.
Mirko Banjac, direktor Republičkog pedagoškog zavoda, navodi da je iz ove ustanove prije šest mjeseci Ministarstvu prosvjete i kulture RS upućen zahtjev za otvaranjem centra za rad sa nadarenom djecom u bivšim prostorijama Zavoda, ali da ni nakon dvije intervencije još nisu dobili nikakav odgovor.
“Mi smo jedina država u okruženju koja nema centar za rad sa nadarenom djecom, a ako je suditi prema njihovim postignućima na takmičenjima u znanju, kod nas ima puno takve djece. Nažalost, mi još nemamo ni stručni tim za identifikaciju nadarene djece”, kaže Banjac.
Dva razreda savladaju za jednu godinu
A da talenat vrlo rano može izaći na vidjelo pokazuju i Nemanja Dobrnjac, učenik OŠ “Vuk Karadžić” iz Banjaluke, Jelena Tadić iz OŠ u Drinjači u Zvorniku, Marko Palangetić iz OŠ “Vuk Karadžić” Vlasenica, te Slobodan Pandurević, učenik Muzičke škole u Palama. Svi oni su u jednoj školskoj godini završili dva razreda.
Prema riječima Nenada Polića, direktora OŠ “Vuk Stefanović Karadžić” iz Banjaluke, Nemanja Dobrnjac, koji je u jednoj godini završio četvrti i peti razred, upisao se u školu sa četiri godine i osam mjeseci.
Već tada je, kaže on, znao da čita i piše i ćirilicu i latinicu, da se služi Internetom i govori engleski.
“Dječak je zaista izuzetno nadareno dijete koje bi iz nekih predmeta moglo da preskoči i više razreda. Pored njega, u našoj školi umijećem u fotografisanju istakao se i Boris Kremenović, učenik šestog razreda, čijih je devet fotografija bilo izloženo u galeriji Ministarstva prosvjete i kulture RS”, kaže Polić.
Duška Radmanović, načelnik Odjeljenja za predškolsko i osnovno obrazovanje u Ministarstvu prosvjete i kulture RS, objašnjava da se nadarenom djecom smatraju ona koja za jednu godinu završe dva razreda, kao i to da je uspjeh na takmičenjima svakako značajan indikator za uočavanje talentovanih i nadarenih učenika.
“Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju navedeno je da je škola dužna da organizuje uočavanje, praćenje, obrazovanje i podsticanje nadarenih i talentovanih učenika, te organizuje dodatni rad prema njihovim sklonostima, sposobnostima i interesima”, kaže Radmanovićeva.
Nema evidencije o nadarenim đacima
Ističe da Ministarstvo za sada nema evidenciju o nadarenim učenicima.
U Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke tvrde da u kontinuitetu obezbjeđuju sredstva za stipendiranje i finansiranje nadarene djece, podršku školovanju djece romske nacionalnosti i drugih manjina.
“Ove godine kroz finansijsku podršku se nastavljaju motivisati i animirati talentovani učenici kako bi i dalje usvajali nova znanja i bilježili zapažene rezultate. Ministarstvo je izdvojilo oko 120.000 KM za podršku talentovanim učenicima. Podrška se ogleda kroz finansijsko podržavanje rada društava i udruženja fizičara, matematičara i informatičara. Pojedinačne novčane nagrade talentovanim učenicima za osvojeni plasman u prošloj godini iznosile su 1.200 KM”, kazali su u Kabinetu ministrice Melihe Alić.
Jasmin Branković, pomoćnik ministra za visoko obrazovanje i nauku FBiH, ističe da stipendiraju i talentovane studente završnih godina studija.
“Stipendiraćemo 100 studenata, godišnja stipendija će po studentu iznositi 2.000 KM. Uslov je da prosjek ocjena ne smije biti niži od 8,5. Dajemo i dio podrške za doktorate, magisterije”, dodaje Branković.
Upitan zašto ne pomažu talentovanim diplomcima kod upisa postdiplomskog koji košta od 7.000 do 10.000 KM, Branković je odgovorio da “postoji procedura”.
“Prvo se mora upisati postdiplomski, a onda se može sufinansirati s jednim dijelom, a nikako cijelim iznosom”, objasnio je Branković.
Hamza Dobrača, prosvjetni radnik koji radi sa talentovanim osnovcima, matematičarima i fizičarima u Sarajevu, kaže da se u našoj zemlji niko u pravoj mjeri ne bavi djetetom.
“Možda su u tome najbolje osnovne škole, ali ne sve. Na takmičenjima djeci puno znači prisustvo nastavnika. Tačno je da se nešto izdvaja za nadarene, ali nije dovoljno. Ponekad djeci ne možemo priuštiti najnovije zbirke iz matematike. Mnoge talente smo ugušili i uništili”, ocjenjuje Dobrača.
Dodaje da su i djeca i nastavnici limitirani određenim sredstvima.
“Samo se kod nas daje podrška izradi doktorske disertacije osobama koje su prije osam godina otišle u penziju, umjesto da se školuju mladi”, naglašava Dobrača. Nezavisne Novine
O telentovanoj djeci se niko ne brine
