BEOGRAD, Od početka ove godine u stečaj u Srbiji je otišlo 199 preduzeća, od kojih će pet biti ugašeno kroz automatski stečaj zbog dugogodišnje blokade računa.
Likvidaciona vrijednost imovine ovih preduzeća je 2,29 milijardi dinara, što je oko 20,5 miliona evra. Ipak, prodaja imovine iz stečaja ne ide baš glatko.
– Uz krizu, na otežanu prodaju imovine stečajnih dužnika utiču i same karakteristike te imovine, koja je uglavnom nedovoljno atraktivna, zastarjela, neodržavana, a često i bez prateće dokumentacije – rečeno je “Novostima” u Agenciji za licenciranje stečajnih upravnika.
– Trenutno se u Srbiji vodi 2.388 stečajnih postupaka. Ukupna likvidaciona vrijednost za 1.947 predmeta iznosi 242,46 milijardi dinara, među kojima ima i 276 predmeta sa ukupnom likvidacionom vrijednošću od nula dinara. Za ostala preduzeća još nije dostavljen izvještaj o stanju.
Inače, po zakonu, kada stečajni sudija donese zaključak o unovčenju cjelokupne ili dijela imovine, za prodaju postaje zadužen stečajni upravnik. Imovina može da se proda javnim nadmetanjem i prikupljanjem ponuda, ili neposrednom pogodbom. Neposrednoj pogodbi stečajni upravnik može da pribjegne samo u slučaju ako to odobri odbor povjerilaca.
Cijena je, pak, posebna priča. Stečajni upravnik prilikom popisa imovine vrši i procjenu njene likvidacione vrijednosti. Ta vrijednost predstavlja novčani iznos koji bi se ostvario prodajom imovine na tržištu u nekom razumnom roku. Za posao procjene vrijednosti upravnici često angažuju stručne procenitelje. Sve to, opet, ne znači da će imovina zaista i biti prodata po toj cijeni.
Ako zainteresovani kupci ponude više od polovine od traženog iznosa, vlasnik će automatski postati onaj ko je ponudio najviše. Dakle, kada je “u igri” samo jedan kupac, on imovinu iz stečaja može da pazari za samo jedan dinar više od polovine cijene koju traži prodavac.
Često se dešava da se, za kupovinu ovakve imovine, nudi i manje od 50 odsto početne cijene. Tada konačnu odluku donosi odbor povjerilaca, koji se dogovaraju da li im se isplati da prihvate i trećinu, četvrtinu od zahtjevane cijene. Ovome kupci često pribjegavaju u slučaju kada se neka imovina, bezuspješno, na prodaju nudila više puta. Investitori tako računaju da će povjerioci značajnije da spuste cijenu iz straha da ne bi ostali “kratkih rukava”.
Nekada i skupo
Bilo je i primjera da povjerioci ne pristaju na značajnije smanjenje prodajne cijene imovine neke firme u stečaju. Uveliko je poznat primjer poslovne zgrade “Rada” u centru Beograda, za koju niko nije bio spreman da plati 10,5 miliona evra, koliko je procjenjeno. Jedan poznati sportista nudio je tri miliona evra, javljao se i jedan investicioni fond tvrdeći da je ponudio više od četiri miliona, iako njegovu ponudu Agencija za privatizaciju, kao prodavac, nije uvažila. Ali, odbor povjerilaca nije bio spreman da je proda za trećinu cijene. Novosti