Nezavisno stručno tijelo da utvrdi odgovornost za propast banaka u Republici Srpskoj

Autor: Magistar ekonomskih nauka i analitičar za finansijski sektor Gorana Krunić

Pet godina nakon nacionalizacije Balkan Investment banke kao neuspjelog pokušaja spašavanja loše banke, ubrzo zatim propasti Bobar banke, Banke Srpske, te dosadašnje nemogućnosti da se povrati bar dio „zarobljenih“ sredstava javnih i vladinih institucija u likvidacionim/stečajnim postupcima banaka su itekako dovoljni razlozi da se vlast u Republici Srpskoj (RS) na institucionalnom nivou zapita u uzrocima, posljedicama i odgovornosti za propast banaka. Jasno definisanje uzroka i posljedica propasti banaka, te utvrđivanje odgovornosti za činjenje ili nečinjenje treba da dâ smjernice u kom pravcu dalje djelovati, a sa ciljem da nam se ovakve stvari više ne dešavaju.

Činjenica je da su propale banke u RS pripadale grupi manjih banaka i da njihova propast, prvenstveno  zahvaljujući pravovremenoj isplati osiguranih depozita koja je spriječila paniku deponenata i „prelijevanje“ problema na druge banke, nije dovela do ugrožavanja stabilnosti bankarskog sektora. Međutim, činjenica je i da je ogroman novac javnih i vladinih institucija ostao „zarobljen“ u bankama. U situaciji kada je preko 120 miliona KM imovine Investiciono razvojne banke RS (IRBRS) ostalo u propalim bankama u raznim oblicima (vlasništvo nad akcijama, obveznicama, kreditima, depozitima) ili preko 15 miliona KM imovine Garantnog fonda RS (vlasništvo nad akcijama i depozitima), a pri tome se radi o institucijama čiji je zadatak podrška privrednom i ekonomskom razvoju RS, onda samo neodgovorni mogu reći da propast banaka nije imala negativan uticaj na finansijski i ekonomski položaj RS. Dodatan argument je i činjenica da imovina Garantnog fonda RS koja je ostala u bankama predstavlja čak 50% ukupne imovine Garantnog fonda RS i u takvim okolnostima postavlja se pitanje njegovog daljeg funkcionisanja. Mogu se tu još nabrajati i druge institucije i preduzeća čiji je novac ostao „zarobljen“ u bankama u značajnim iznosima kao što su Ministarstvo finansija RS kome je ostalo preko 30 miliona KM, institucije Brčko Distrikta oko 20 miliona KM, Zavod za zapošljavanje  RS 12 miliona KM, Autoputevi RS oko 10 miliona KM,  Elektroprenos BiH 10 miliona KM, te mnoge druge javne i državne institucije sa milionskim iznosima.

Nemogućnost da se naplate sredstva vladinih i javnih institucija iz banaka u stečaju već godinama je razlog da vlast u RS konačno zaduži tim stručnih ljudi koji treba da, na bazi  stručne analize, utvrdi stvarne uzroke propasti banaka, posljedice propasti, odgovornost za činjenje/nečinjenje, te u kom pravcu dalje djelovati. Izgubljeni novac je u konačnici novac građana RS i oni imaju pravo da znaju koliko će novca tačno izgubiti, zašto je do svega toga došlo i ko je za to kriv, a vlast u RS ima obavezu da ih o tome informiše.

Ono što se u ovom trenutku sa sigurnošću može reći je da u dijelu utvrđivanja uzroka propasti banaka, a samim tim i odgovornosti, analizu treba usmjeriti na djelovanje vlasnika i menadžera propalih banaka, bankarskog regulatora, te velikih povjerilaca propalih banaka.

Odgovornost na upravi i akcionarima

Kao prvo, za poslovanje banke bilo ono dobro ili loše odgovorno je rukovodstvo, zajedno sa većinskim vlasnicima banke. Nedvosmisleno, odgovornost za propast banaka prvo je potrebno tražiti od njih. Ko je učestvovao u procesima donošenja spornih odluka, ko je svjesno, a ko nesvjesno napravio propuste u radu, da li je i na koji način politika bila uključena u procese u banci te mnoga druga pitanja će vjerovatno u budućnosti biti značajna za utvrđivanje stepena odgovornosti osoba koje su bile u upravama, nadzornim odborima i skupštinama propalih banaka. Odgovornost ovih ljudi sigurno postoji, ali je nju teško i utvrđivati kada ne postoji zvaničan dokument koji bi dao odgovor koliki će stvarni gubitak pretrpjeti RS, odnosno građani RS, propašću navedenih banaka. Ovo je samo jedan od razloga zašto bi Vlast u RS trebala formirati nezavisno stručno tijelo i zahtijevati od njega zvaničan izvještaj sa nalazima očekivanih gubitaka vladinog i javnog sektora uslovljenih propašću banaka. Izračunavanje očekivanog gubitka javnih i vladinih institucija RS prouzrokovanih propašću banaka ne bi trebao predstavljati problem jer su stečajni postupci u bankama pokrenuti, u toku su i, prema izjavama stečajnih upravnika, postoji procjena imovine banaka u stečaju, kao i priznatih obaveza prema povjeriocima.

Odgovornost regulatora

Drugo, dosadašnji tok likvidacije/stečaja banaka, na osnovu javno iznesenih informacija kojih je inače jako malo, pokazuje da se kapital banaka u stečaju nalazi u „dubokom“ minusu što je otvorilo pitanje rane intervencije i pravovremenog djelovanja regulatora. Ono što je bitno istaći je da je zadatak bankarskog  regulatora da zaštiti deponente i obezbijedi stabilnost bankarskog sektora. U slučaju propasti banaka u RS drugi zadatak je ostvaren, prvenstveno sprečavanjem panike deponenata kroz isplatu osiguranih depozita, ali prvi nije u potpunosti. Neosigurani deponenti nisu zaštićeni i na to je dijelom uticalo zakašnjelo djelovanje bankarskog regulatora. Bankarski regulator ne može spriječiti propast neke banke ukoliko se vlasnici i/ili menadžeri banaka odluče na visoko rizično poslovanje ili na poslovanje suprotno zakonu, ali regulator može i treba da banku pravovremeno isključi iz sistema. Pravovremeno isključenje banke iz sistema podrazumijeva zatvaranje ili neki drugi oblik rješavanja banke prije nego gubitak banke padne na teret povjerilaca, a što se u našem slučaju nije desilo. Da li se zakašnjelo djelovanje regulatora desilo u dobroj namjeri u smislu očekivanja da će vlasnici i menadžeri uspjeti spasiti banke, da li je postojala nada da će neko drugi riješiti probleme, da li je postojao određen politički pritisak ili namjera da se problemi stave „pod tepih“ i odlože do nekih drugih vremena, da li je postojala posebna vrsta „sprege“ između regulatora i bankara ili nešto drugo su pitanja na koja treba dati odgovor. U zavisnosti od utvrđenih razloga nepravovremenog djelovanja će zavisiti i stepen odgovornosti regulatora u samom procesu, ali ono što nam je bitno je da znamo razloge nepravovremenog djelovanja regulatora u slučajevima propasti banaka kako bi znali kako raditi u budućem periodu.

Greške ili namjera velikih povjerilaca

Treći pravac djelovanja treba da bude usmjeren na velike povjerioce propalih banaka. Naime, za efikasno funkcionisanje bankarskog sektora potrebno je da postoji kako adekvatna regulatorna disciplina koju provodi bankarski regulator tako i adekvatna tržišna disciplina za koju su zaduženi „veliki“ povjerioci banaka. Kada se kaže veliki povjerioci onda se misli na one deponente i kreditore banaka koji su dovoljno sofisticirani/sposobni da mogu vršiti procjenu rizičnosti banke i na osnovu toga donositi odluku da li u neku banku uložiti vlastita sredstva ili ne. Veliki povjerioci bi trebali da tržišno disciplinuju banke na način da ne plasiraju svoja sredstva u visoko rizične banke. Istovremeno, oni na takav način podstiču banke na „zdravo“ poslovanje. U slučaju propalih banaka u RS veliki povjerioci nisu imali ovakav pristup i potrebno je dati odgovore zbog čega je to tako. Tipičan primjer su ulozi IRBRS u propale banke po raznim osnovama, kako u hartije od vrijednosti banaka tako i u kredite date bankama i depozite. Kao  primjer navodim IRBRS jer je to banka koja treba da ima kapacitete da vrši ocjenu svih svojih plasmana pa tako i plasmana u banke. To joj je bilo olakšano i činjenicom da je IRBRS kao akcionar i kreditor banaka imala potpuno pravo, a i obavezu da zahtjeva od banaka dodatne informacije o njihovom kvalitetu poslovanja, a što ostali deponenti nisu mogli. Da li je bilo prisutno opšte neznanje o riziku kojem se veliki povjerioci izlažu ulažući sredstva u takve banke, da li su u pitanju određene zakonske prepreke kojima su bile izložene vladine i javne institucije prilikom plasiranja svojih sredstava u propale banke, da li je bila namjera da se pokušaju banke spasiti, da li su bili određeni politički pritisci da se sredstva vladinih i javnih institucija usmjere ka lošim bankama, sve su to pitanja kojima bi trebalo da se bavi struka, a opet sve sa namjerom da nam se takve stvari ne ponove.

Nezavisno stručno tijelo

Zaključak je da u slučaju propasti banaka, nažalost, nismo učili iz grešaka drugih. Ako je već tako onda trebamo bar da učimo iz sopstvenih. To zahtjeva da se ozbiljno i stručno pristupi problemu na način da se formira nezavisno stručno tijelo od strane institucija RS sa zadatkom da se utvrdi zašto je u vrlo kratkom roku došlo do propasti banaka na način da je izgubljen ogroman novac vladinog i javnog sektora, drugim riječima novac građana RS, kakve su posljedice po RS, u kom dijelu treba tražiti odgovornost, te u kom pravcu dalje djelovati. Iskustvo Slovenije nam govori da se može zahtjevati da rezultati rada takvog stručnog tijela budu i predmet razmatranja i usvajanja najvišeg zakonodavnog organa.

Analiza rada IRB-a

Uzimajući u obzir da je IRBRS najviše izložena prema propalim bankama, da istovremeno predstavlja značajan potencijal RS koji treba da obezbijedi maksimalnu podršku privredi i cjelokupnoj ekonomiji RS, otuda predmet interesovanja formiranog stručnog tijela bi trebao da bude i dosadašnji sveukupni decenijski rad IRBRS. Ovo je veoma bitno jer da bi se definisala strategija daljeg poslovanja IRBRS mora se tačno znati kako je banka poslovala u prethodnim periodima, sa kojim se problemima susretala, da li je uspjela ostvariti postavljene ciljeve, te u kakvoj se trenutno poziciji nalazi.

S obzirom da je izgubljeni novac u propalim bankama uticao na smanjenje finansijske snage mnogih javnih i vladinih institucija RS otuda bi Vlada RS trebala da ima poseban interes da se čim prije pristupi navedenim aktivnostima. Međutim, imajući u vidu da su izbori „na pragu“, kao i činjenicu da u dosadašnjem periodu nije bilo interesa za sveobuhvatnim institucionalnim pristupom u dijelu propasti banaka u RS teško je očekivati da će se sada ova pitanja otvarati. Zadatak nove vlasti u RS bi trebao da bude pokretanje navedenih aktivnosti sa ciljem da se uspostave mehanizmi koji će onemogućiti da nam se propast banaka dešava na način kako je to bilo u nedavnoj prošlosti. Zaštitni mehanizmi moraju biti osnaženi i u dijelu upravljanja sredstvima IRBRS kako bi ona bila maksimalno zaštićena i mnogo više iskorišćena za podršku privrednom i ekonomskom razvoju RS.