LONDON, Monetarna politika širom svijeta postala je prilično nekonvencionalna u posljednjih šest godina, uz nulte kamatne stope, kvantitativno labavljenje, kreditne olakšice i intervencije na deviznim tržištima, a najnekonvencionalnije oruđe su negativne kamatne stope, piše za britanski Gardijan čuveni ekonomista Nurijel Rubini.
Takve stope trenutno postoje u evrozoni, Švajcarskoj, Danskoj i Švedskoj i nisu samo kratkoročne stope negativne, već i one koje se obračunavaju na hartije sa rokovima dospjeća od čak 10 godina, kao što je slučaj sa švajcarskim državnim zapisima.
Na prvi pogled, to djeluje apsurdno, jer zašto bi neko želio da pozajmljuje novac uz negativan povrat sredstava, kada može jednostavno da zadrži novac i da nema nikakve gubitke?
Investitori zapravo odavno prihvataju realan negativan povrat, pod uticajem inflacije, navodi Rubini.
Kada imate tekući račun u banci uz nulte kamatne stope, kao što je najčešće slučaj u razvijenim ekonomijama, realan povrat je negativan (jer je kamata nominalno nula a inflacija “nagriza” vrijednost položenog depozita) i nakon godinu dana istim novcem ćete moći da kupite manje toga nego danas.
Kada se uzme u obzir da mnoge banke naplaćuju održavanje računa, nominalni povrat bio je negativan i prije nego što su centralne banke uvele negativne kamatne stope.
Drugim riječima, negativne kamatne stope samo čine da vaš povrat bude još negativniji nego što je već bio. Investitori prihvataju takav povrat, jer im odgovara da skladište sredstva u banci, tako da zapravo negativne stope ne predstavljaju neku novost, navodi Rubini.
Pored toga, ukoliko deflacija u evrozoni i drugim dijelovima svijeta potraje, negativne nominalne kamatne stope mogle bi da znače pozitivan realni povrat, kao što je to bio slučaj u Japanu u proteklih 20 godina, zbog uporne deflacije i gotovo nultih kamatnih stopa na brojna sredstva.
Mnogima ipak djeluje da je logičnije prosto držati sredstva kod sebe nego u banci uz negativne stope. Čuvanje novca kod kuće je, ipak, dosta rizično, što se pokazalo na primjeru grčkih štediša, koji su, zabrinuti za svoje depozite u vrijeme krize, podigli novac iz banaka i smjestili ga u madrace i fioke. Mnogi od njih su potom opljačkani, ili su im glodari pojeli novčanice.
Kada se uzmu u obzir troškovi bezbjednog skladištenja novca, uz mogućnost ispisivanja čekova, ima smisla pristati na negativan povrat.
Banke koje drže velike količine gotovine, koje premašuju nivo obaveznih rezervi, nemaju drugog izbora osim da prihvate negativne kamatne stope koje centralne banke nameću, budući da ne bi mogle da drže tolika sredstva u gotovini niti da njima upravljaju.
Ipak, zašto bi investitori prihvatili negativan nominalni povrat na tri, pet ili čak 10 godina? U Švajcarskoj i Danskoj, investitori žele izloženost valuti za čiju se vrijednost očekuje da će nominalno rasti.
Da ste držali sredstva u švajcarskim francima uz negativan povrat neposredno prije nego što je švajcarska centralna banka odustala od limitiranja kursa “švajcarca” prema evru, zaradili biste 20 odsto preko noći, a negativan povrat je mala cijena za veliku kapitalnu dobit, navodi Rubini.
Negativne kamatne stope na obveznice postoje i u zemljama i regionima čije su valute deprecirale i očekuje se da će nastaviti da depreciraju, uključujući Njemačku i Japan. Zbog čega onda investitori drže takva sredstva?
Mnogi ulagači koji drže hartije sa dužim rokovima dospjeća, između ostalog kompanije i penzioni fondovi, nemaju alternativu, budući da se od njih traži da drže sigurnije obveznice.
Vremenom, međutim, negativan nominalni i realni povrat može podstaći štediše da štede manje, a troše više. To je zapravo i cilj negativnih kamatnih stopa: u svijetu u kom ponuda premašuje tražnju, a prevelika štednja za posljedicu ima nedovoljne investicije, kamatne stope su niske, pa i negativne, navodi Rubini.
Ukoliko bi razvijene ekonomije patile od stagnacije, svijet sa negativnim kamatama, kako na kratkoročne, tako i na dugoročne hartije, mogao bi da postane nova norma.
Da bi to izbjegle, centralne banke i fiskalne vlasti moraju da vode politiku koja podstiče privredni rast i pozitivnu inflaciju.
Paradoksalno, to podrazumijeva period negativnih kamatnih stopa koje treba da podstaknu štediše da manje štede, a više troše. Istovremeno, to podrazumijeva fiskalne stimulacije, prije svega javne investicije u infrastrukturne projekte, koji donose veći povrat nego obveznice kojima se finansiraju.
Što se duže takva politika odlaže, duže ćemo živjeti u svijetu negativnih nominalnih kamatnih stopa, zaključuje Rubini. Tanjug