BANJALUKA – Višegodišnji problem nedostatka sezonaca u poljoprivredi dosegao je kritičnu tačku, brojni proizvođači u Srpskoj bili su primorani da smanje ili potpuno odustanu od proizvodnje za koju im je potrebna fizička radna snaga jer poslove u njivama, uprkos dobroj zaradi, i dalje obavljaju malobrojni, što prijeti da ugrozi i ovogodišnje prinose.
Sezonski radnici su decenijama bili kičma domaće poljoprivrede, uspješno su obrađivali oranice, sadili, kopali, brali i pakovali plodove, od kupusa, luka, krompira, krastavaca do jabuka, krušaka, grožđa i ostalih vrsta povrća i voća. Posljednjih desetak godina radni potencijal rapidno je počeo da opada, što je rezultiralo znatnim gubicima s obzirom na to da radovi u polju često nisu mogli biti obavljeni na vrijeme. Pored toga, poljoprivrednici su primorani da investiraju u skupu mehanizaciju i podignu dnevnice iznad svakog nivoa isplativosti, što poskupljuje samu proizvodnju. Kako vrijeme prolazi, pritisak na proizvođače postaje sve veći, a to dovodi u pitanje stabilnost snabdijevanja domaćom hranom koje je sve manje na policama ovdašnjih marketa.
I ove godine u jeku poljoprivredne sezone u atarima širom Srpske isti, paradoksalan problem. Poljoprivrednici nude dnevnice od 100 KM, ali radnika nema pa nema, zbog čega bi mnogo posla moglo ostati nezavršeno.
Predsjednik Udruženja povrtara RS Darko Ilić kaže za „Glas“ da u desetak sela u Lijevču polju svi poljoprivredni proizvođači na raspolaganju imaju 20-30 sezonaca.
“Nema nove radne snage, sezonci su ljudi u poodmaklom životnom dobu, između 65 i 70 godina. I tih 30 radnika bukvalno radi svaki dan, idu od proizvođača do proizvođača, moramo ih čekati po četiri, pet dana. Primorani smo da se dovijamo na razne načine, rade članovi domaćinstava sopstvenim snagama koliko kod mogu, ali najgore bude kada na red dođe branje sezonskog povrća, ono se i bere i pakuje ručno. Tada nam dnevno treba najmanje desetak ljudi”, priča Ilić.
Dodaje da povrtari radnike po satu plaćaju od osam do deset KM, uz obezbijeđen obrok i piće.
“U toku je vađenje krompira i sječa kupusa, berba krastavaca, uskoro stiže paprika, paradajz. Sve se to mora raditi ručno, ne postoje mašine za to. Mašine mogu poslužiti za industrijsku robu, ali sve što ide svježe na pijace mora ubrati čovjekova ruka. Upravo iz tog razloga u Lijevču polju je plastenička proizvodnja znatno smanjenja i iz sezone u sezonu nastavlja da tone. Badava je da ljudi rade, ulažu i kada dođu da gotovog proizvoda, nema ga ko obrati, pa su odustali”, pojašnjava Ilić.
Zbog nemogućnosti pronalaska radnika prije dvije godine poljoprivrednik iz Bijeljine Boško Radić iz svoje proizvodnje je isključio sve za šta su mu trebali sezonski radnici.
“Bavimo se ratarskom proizvodnjom koja se u najvećoj mjeri oslanja na mehanizaciju, a ono što mora da uradi čovjek završimo mi iz porodice. Sve ostale poslove smo eliminisali jer radnika nema”, priča Radić koji je i predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača „Sela Semberije“.
Darko Ilić kaže da prinosi u povrtarstvu i ratarstvu ove godine neće biti izdašni kao lani.
“Na terenu je šarolika situacija. Proizvođači u gradiškim selima Kosjerevu, Karajzovcima zbog suše već uveliko navodnjavaju, dok kolege koje su prema Kozari muku muče sa vlagom. Imaju ogromnu štetu od kiša. Kukuruz se sije po drugi, treći put jer ga je pojela voda koja i sada leži u depresijama. Uveliko se presijava i suncokret, što će dobro smanjiti prinose”, dodao je Ilić.