BANJALUKA, Problem je što ljudi nerijetko donose poklone a da im to niko nije ni tražio.
Najočitiji vid korupcije u zdravstvu u Bosni i Hercegovini svakako je mito. Mito je sveprisutno, i praktično je nemoguće naći osobu koja nije bila izložena situaciji u kojoj je, tražeći zdravstvene usluge, bila primorana da da mito medicinskom radniku ili radnici. Mito je tako vremenom postalo jedna vrsta društvenog dogovora, uveliko prešutnog, gdje se ljekaru, najčešće prije bilo kakve medicinske intervencije, uruči “poklon” u koverti. Te su cijene (govori se čak i o “standardnoj” cifri od 300 konvertibilnih maraka) većini građana i građanki vrlo dobro poznate.
Mimo finansijskog poklona, česti su i materijalni, pa je linija koja se mora podcrtati između znaka pažnje i potplaćivanja odavno izbrisana. Ono što su nekad predstavljali kravata, svilena marama ili manžete za doktora ili doktoricu s kojima ste bili u prisnim odnosima i mimo ordinacije, danas je preraslo u najbanalnije stvari, poput par kila banana medicinskim sestrama da vas malo “pripaze”.
Znak pažnje
Almir Panjeta, freelance novinar iz Sarajeva, slaže se da je ovaj problem sveprisutan, ali da se o njemu rijetko javno raspravlja:
“Po konkretnim prijavama slučajeva korupcije – skoro da je i nema. Ljudi nerado prijavljuju da im je neko tražio mito u zdravstvu iz više razloga: jedan je svakako taj što im je proces prijavljivanja nejasan, oni koji se odluče prijaviti plaše se da neće biti adekvatno zaštićeni u procesu, vide da se osumnjičeni i optuženi i za najteže zločine vrlo brzo nađu na slobodi pa nemaju povjerenje u sistem niti očekuju da će do kraja biti na njihovoj strani ako do slučaja dođe, i ono posljednje – plaše se kako će sutra opet u ustanovu u kojoj radi osoba koju su prijavili.”
O svojim iskustvima u pristupu ovoj tematici, Panjeta kaže da je najviše slučajeva u kojima se odgovornost u potpunosti prebacuje na novinara. “Ljudi [vam se] jave kao novinaru i ispričaju priču, ali kad ih pitam da li su, skupa sa mnom, spremni iza te priče javno stati, ili podnijeti prijavu pa da ja mogu pratiti njen tok kako bih imao bilo šta konkretno na čemu mogu temeljiti tekst, uglavnom se završi na ‘najbolje da to ti, ti si novinar, ti im smiješ reći’.”
Davor Obrdalj, novinar Žurnala, kaže da većina stanovnika BiH smatra da je mito postalo običaj.
“A kada je nešto običaj, onda to naš narod usavrši i postaje tradicija. Dati mito doktoru, bilo u novcu, čokoladi, pršutu i sl., u ovoj zemlji je postalo toliko normalno da ako to ne uradite, gotovo da i ne možete očekivati potpunu profesionalnost doktora, odnosno sestara (čast pojedincima), za šta svakako primaju platu.”
Osnovno pitanje koje se postavlja po automatizmu nakon ovih činjenica je: Zašto je to tako? Faruk Borić, koji se ovom tematikom bavio u magazinu Dani, srž problema nalazi u samom državnom sistemu i njegovoj percepciji kod građana:
“Mislim da korijen problema leži u pogrešnom odnosu spram države, s jedne strane, te, s druge, u niskom stepenu javne kulture općenito. U glavama dobrog dijela građana BiH svih boja, okusa i mirisa, država je izopćeni entitet koji živi na olimpijskim visinama, a ne servis za građane i na usluzi građanima. To je djelimično povezano s činjenicom da je žiteljima BiH kroz povijest mnogo puta izvana nametana određena država: otomanska Turska, Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, pa, ako hoćete, i oktroirani dejtonski okvir. Ljudi ne osjećaju državu kao svoju, što je antipod od druge dijalektičke pozicije u kojoj se država simbolički adorira i proglašava svetinjom.”
Po Boriću, rezultat tog stava je izuzetno nizak nivo političke i javne kulture, koji dalje omogućava percepciju takvog ponašanja zdravstvenih radnika i radnica kao normalnog:
“Mi smo demokratski debelo nepismena nacija, s još tradicionalističkim odnosom spram zdravstva. Nama je liječnik sinonim za nužno zlo, za samu smrt. Mi ne volimo ići kod liječnika i činimo to samo kad moramo. Ispitajte koliko građana BiH ide na preventivne preglede. Tradicionalno, ljekaru se nose pokloni. Seljaci najbolju rakiju nose svome liječniku.”
Istina, takođe, da su mnogi u situaciji u kojoj mogu birati između mita ili smrti, radije će birati mito, ne uzimajući u obzir da postoji i treća opcija: insistiranje na profesionalnosti medicinskih radnika.
“Kombinacija ta dva faktora, osjećaja otuđenosti od države te nizak stepen kulture, a naročito javne, dovodi veliki broj građana BiH u situaciju da pribjegavaju nesistemskim rješenjima naročito tamo gdje nas najviše boli, a to je goli život”, zaključuje Borić.
Psihologija mita
Po Obrdalju, radi se, prije svega, o naučenoj rutini.
“Mislim da je problem u tome da velika većina ljudi nije svjesna da čini korupciju, jer se ona ‘podrazumijeva’. Oni koji jesu svjesni, kalkuliraju i shvate da im je isplatnije da plate nego da se bore sa korumpiranim sistemom i strepe hoće li im doktor ili sestra posvetiti dovoljnu pažnju za koju su plaćeni da je pruže. Taj strah pacijenata na kraju bude iskorišten.”
I Panjeta misli da se radi o nečemu što je s vremenom postalo dio mentaliteta i načina življenja:
“Ovdje dolazimo do drugog dijela problema koji djeluje kao manji, a koji je možda teže rješiv od onog sistemskog: naime, u nekim anketama, 30 posto građana priznalo je kako su spremni dati mito, i to su, podcrtavam, oni koji su priznali. Činjenica je da onaj koji se i usudi prijaviti korupciju, osim svih nabrojanih poteškoća u sistemu s kojima će se susresti, susrest će se i s činjenicom da neće dobiti podršku građana koju očekuje. Poslije njega neće ‘pljuštati’ slične prijave, a uz sveopštu letargiju, razlog tome je što je veliki broj ljudi ili spreman dati mito, ili je već dao mito, ili ima određene rođačke, poznaničke ili druge privilegije u nekim od ustanova koje jednostavno ne želi izgubiti uvođenjem sistema.”
Govoreći o samoj percepciji razlike između finansijskog i materijalnog mita, Panjeta navodi da su građani itekako “svjesni svih oblika mita i rado ih se sjete”:
“Ono čega nisu svjesni, ili nisu svjesni do kraja, jeste to da svakog mjeseca, godinama, na zdravstveno osiguranje izdvajaju priličnu svotu i da zaista nema razloga da ljekaru daju bilo kakav dodatni poklon i novac za to što radi svoj posao. Koliko god su svi nedostaci sistema prisutni i u biti generišu ovakvo stanje u kojem su građani primorani da se snalaze kako bi ostvarili nešto što već plaćaju kroz doprinose i što je njihovo pravo, problem je što ljudi nerijetko nose poklone i novac unaprijed, ili zovu ‘da srede da to ide brže’, a da im to niko nije ni tražio, a tu već ulazimo u sferu kulturoloških odrednica.”
I Borić kaže da su građani svjesni svih oblika mita, ali da je koverta s novcem “neprevaziđena na pijedestalu”. Po njegovom mišljenju, radi se o čistom strahu da bi nedavanjem mita dobili znatno nekvalitetniju uslugu.
“Pacijenti se ne žele oduprijeti takvoj praksi jer se boje da će u slučaju da ne podmažu liječnika ili sestru izostati kvalitetan zdravstveni tretman. Iz istog razloga ne prijavljuju korumpirane liječnike i druge zdravstvene radnike koji im na ovaj ili onaj način traže mito. To da Hipokrat više ne stanuje ovdje govori o moralnoj propasti države i društva te svih nas kao pojedinaca.”
Borić kaže kako mito daju svi, osim onih koji nemaju od čega – što je samo po sebi dovoljna ilustracija sistema unutar kojeg živimo. “Pričao mi je jedan naš pisac, nevičan tim metodama, kako se zatekao u bolničkoj čekaonici sa gomilom penzionera: svi ostali su, valjda, našli brži i lakši put do liječnika. Dakle, mito daju svi koji mogu. Teško je analizirati i racionalno obrazložiti probleme u zdravstvu, sistemu u kojem je godinama među najutjecajnijim figurama bio notorni Radeljaš Esad ili Esed. To je prava slika dubine našeg beznađa.”
Nova pravila igre
Ipak, jedina opcija koja bi po svemu morala biti ljekovita za zdravstvo kada je u pitanju mito jeste razotkrivanje postojećih “pravila igre” u svrhu stvaranja zdravijeg pristupa odnosu doktor-pacijent. Mediji bi u tome trebali igrati jednu od glavnih uloga. Naši sagovornici saglasni su da je prije svega potreban predan, svakodnevni rad na ovim temama. Obrdalj kaže da je bitno pričati o korupciji u zdravstvu, ali i u ostalim oblastima:
“Važno je konstantno isticati ono što je u našoj zemlji posebno izraženo, a to je sistem ‘usluga za uslugu’. Tu je izuzetno važna uloga istraživačkog novinarstva.”
Borić misli da se moraju koristiti svi kanali komunikacije, posebno društvene mreže. “Društvene mreže i novi mediji učinili su informacije sveprisutnim i lako dostupnim. Imamo pretpostavke za djelovanje usmjereno ka javnosti i u korist javnosti.”
Međutim, po njegovom mišljenju, mnogo je faktora koji ulaze u računicu, a najvažniji je profesionalni integritet.
“Pitanje je koliko su pojedini novinari otporni na korupciju. Slabe plate čine svoje. I novinari su ljudi, i to prosječni ljudi, sa svim vrlinama, manama, nadanjima i strahovima. Srećom, postoje redakcije i novinari koji kreiraju kvalitetne tekstove i medijske sadržaje oslobođene ideoloških ili nekih drugih predubjeđenja što kvare sliku. Dakle, pisati bez emocija i bez zadrške je preduvjet da bi novinar imao kakav-takav integritet.”
Druga bitna stavka, po Boriću, jeste poznavanje i specijaliziranje za materiju o kojoj se piše:
“Novinari moraju znati procese, zakone, pravila, i prepoznati njihovo kršenje i malformacije. Novinar ne mora biti liječnik da bi pratio zdravstvo, ali mora poznavati legislativu. Novinari koji pokrivaju korupcijske afere, pa i u zdravstvu, moraju se još bolje i više povezati s pojedincima i udrugama civilnog društva koji su fokusirani na zdravstveni sistem i koruptivne procese iz ugla transparentnosti, pristupačnosti, učinkovitosti, pa ako hoćete, i javne kulture općenito. Za početak bi to bilo dovoljno i polučilo bi određene rezultate.”
“Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”
Analiziraj.ba