BANJA LUKA, Originalne ideje, promjena poslovne svijesti i rasterećenje privrednika neke su od stvari koje bi mogle uticati na poboljšanje u poslovanju malih i srednjih preduzeća, smatra Slobodan Marković, direktor Republičke agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća RS.
Vlasnici malih i srednjih preduzeća su u uslovima krize u jako teškoj poziciji, a sve veći broj sitnih zanatskih radnji se zatvara. Kojim mjerama bi država mogla “olakšati disanje” ovim privrednicima?
Marković: U uslovima ekonomske krize, posebno kada je medijski jako eksploatisana teza da se ne nazire poboljšanje u skorije vrijeme, stanovništvo pokušava da svoju privatnu potrošnju prilagođava stanju neizvjesnosti, odnosno smanjuje potrošnju i na taj način direktno smanjuje količinu novca u opticaju.
Kategorija malih trgovačkih i uslužnih radnji, koje isključivo opstaju na dnevnoj potrošnji, prva je na udaru i logično je što se one prve zatvaraju. Država malo šta može da uradi na tome da se opšta potrošnja poveća, osim maksimalnog angažovanja na ekonomskoj i političkoj stabilnosti, ali može da utiče na smanjenje opterećenja tih malih privrednika. Ima prostora za ukidanje raznih taksi i neporeskih davanja, pogotovo na lokalnom nivou, jer su radnje uglavnom pod opterećenjem i ingerencijama lokalnih uprava.
Mnogo se govori i o programima poslovnih inkubatora u RS. Koji projekti ovog tipa su realizovani, a koji su blizu realizacije u RS?
Marković: Poslovni inkubatori u izvornom smislu, po onakvom konceptu kako su “izvezeni” iz Amerike u ostatak svijeta, prevaziđena su kategorija, ali se mnoge zemlje teško odriču ovakvih projekata. Inkubatori su imali za cilj da se na jednom mjestu, u nekom prostoru, pruže obuka, prostor i sredstva onima koji počinju, te da nakon nekog vremena formirana preduzeća napuste inkubator i izađu na tržišnu vjetrometinu. Ovo je posebno dobro funkcionisalo u urbanim centrima gdje je nedostajalo “jeftinijeg” prostora za početnike u nekom poslu.
Danas kada prostora ima i više nego što nam treba, a nedostaje ljudi i inicijativa, inkubatori gube na smislu. Daleko od toga da nam ne trebaju, ali mi smo u RS, pored inkubatora u klasičnom smislu, skloniji podržati “skandinavski koncept” koji je sličan inkubatoru, ali je usmjeren na prigradska i ruralna područja, manje urbane centre i mjesta na kojima imamo “napuštene” objekte, bivša preduzeća ili recimo neperspektivnu vojnu imovinu, s tim što u trenutku kada se prostor “napuni” novim stanarima, oni ne izlaze iz njih, nego se usluge koje inkubator pruža treba da “isele na drugu lokaciju”. U planu je uspostavljanje ovakvih centara po svim opštinama koje imaju namjeru konvertovati neke objekte i površine u takozvane preduzetničke i poslovne zone.
U kojoj mjeri se koriste krediti IRB-a za MSP? Da li nudite podršku privrednicima kako bi lakše prošli kroz proceduru za dobijanje ovih kredita?
Marković: Sve lokalne agencije za razvoj, pa i mi, pružaju takvu podršku, ali ona isključivo zavisi od realnosti investicije. Mislim da su sredstva IRB-a, ovo je naravno lični stav, još manje iskorištena nego što bi moglo, ali ne smatram da je to do IRB-a i uslova pod kojima se daju, već je više do samog stanja među preduzetničkom populacijom i percepcije o samom “biznisu” uopšte. Ono što nama nedostaje kada su u pitanju krediti za početne poslovne poduhvate je svijest o tome šta je budućnost u poslovnom smislu i gdje je konkretno mjesto RS u toj podjeli rada i tržišta. Postoji kompleks od kojeg patimo da je nemoguće konkurisati razvijenim zemljama. Jeste, ali u čemu. U konvencionalnim poslovima, masovnoj proizvodnji robe široke potrošnje da, ali ogroman je prostor na tržištu na kojem je situacija potpuno u našu korist. Zato mislim da ima smisla podržavati potpuno nove poslove i ideje, iako u samom startu možda zvuče neobično, ali imaju svoje mjesto u tom novom tehnološkom svijetu u kojem živimo.
Ocijenite u kojoj mjeri MSP sektor upošljava ljude u Evropi, a koliki je taj udio kod nas?
Marković: Gledano na broj malih i srednjih preduzeća u odnosu na broj velikih, mi smo potpuno u skladu sa svijetom, naročito sa EU prosjecima, odnosno od ukupnog broja firmi oko 99,60% su mala i srednja, a samo oko 0,4% su velika (koja zapošljavaju više od 250 ljudi).
Gledano po broju radnika u tim preduzećima, tu smo malo lošiji, odnosno u EU je prosječan broj zaposlenih radnika 3,17 po preduzeću, a kod nas je to oko 3,7. Ovaj podatak nam govori da imamo niskoefikasne radnike, a ako tome dodam da je prosječan obrt u EU po preduzeću 10 puta veći nego kod nas, onda slika postaje mnogo jasnija.
Najveća razlika je u broju preduzeća na 1.000 stanovnika, gdje se mi nalazimo jako nisko u odnosu na EU prosjek, ako izuzmemo Banjaluku, Prijedor i Bijeljinu, koji su nešto bliži EU prosjeku, ostale sredine su u katastrofalnom stanju. Zašto je to tako, nije teško odgonetnuti. U pitanju je prije svega ljudski faktor, odnosno manjak ljudi i motiva da se posluje na svom terenu. Lokalne zajednice bi se morale posebno zamisliti i naći način kako da svoje ljude edukuju, podrže i zadrže na svojoj teritoriji. Ima opština u RS koje su našle način da to urade i već se vide rezultati u tome za relativno kratko vrijeme.
Da li je kod nas jedan od problema i nedostatak preduzetničkog duha i u kojoj mjeri bi pojednostavljenje i približavanje procedura za pokretanje vlastitog posla olakšali osnivanje novih firmi?
Marković: I ovaj put ću naglasiti da moj stav o ovome nije nikakav apsolut, već je baziran na iskustvu sa terena, ali i objavljenih istraživanja u svijetu, ne bih se složio sa tezom o “nedostatku preduzetničkog duha” kod naših ljudi. Preduzetnički duh karakteriše osobu koja čim prepozna problem ili izazov promišlja solucije, smišlja rješenja, donosi odluke i djeluje u skladu s istim. Takvih ljudi je uvijek isti procenat u nekoj populaciji. Naš problem je usmjeravanje ovih ljudi, odnosno prepoznavanje i ohrabrivanje da se upuste u biznis, a ne u nešto drugo. Pojednostavljenje procedra za pokretanje biznisa jeste jedna od stimulativnih mjera, ali nije uopšte uslov da se promijeni stanje u tom svjetlu. Nezavisne novine