SKOPLJE, Makedonija – zemlja jeftinih radnika! Vlast u Skoplju se ne libi da time privuče strane investitore i još ih nagradi bogatim subvencijama. Plate ostaju mizerne. Makedonija je na evropskom vrhu jedne neslavne liste.
Skromno, ali dobro odjeven, nasmijan, ali vidno premoren. Izgleda kao da gazi petu deceniju života, a u stvari ima tek 35 godina. Goran mora da porani kako bi uhvatio fabrički autobus koji ga svakog jutra vozi do radnog mjesta.
Živi u Velesu, ali radi u blizini Kavadaraca, u pogonu njemačkog Drekslmajera, velikog proizvođača dijelova za automobile. Goran radne dane provodi na nogama – čekajući autobus, stojeći u njemu jer su sjedišta zauzeta, u pogonu fabrike gđe može da predahne samo tokom dvadesetominutne pauze.
Vješte ruke se staraju da elektronika koja će biti isporučena Mercedesu bude besprijekorna i na kraju ugrađena u automobile koje će voziti neki srećniji ljudi. Goran o Mercedesovom modelu može samo da sanja.
“Naporno je, ali mora da se gura. Nemam izbora. Cio dan sam na nogama za 180 evra mjesečno. Za rad vikendom ili praznicima se dobije nešto sitno preko toga. Fizički izdržavam, ali, da Vam kažem, psihički već popuštam. Ubija me što sam pod stalnim pritiskom da ispunim zadatu normu. Radi se u jakom tempu, ne mogu da shvatim čemu to forsiranje. Kažu, njemačka firma, a Nijemac hoće kvalitet – ali pod kakvim uslovima!?“, čudi se Goran.
Ovaj čovjek je jedan od rijetkih koji su spremni da progovore o izrabljivanju u fabrikama koje strani investitori vode u Makedoniji. Zato ćemo ga i dalje zvati Goran i nećemo otkriti njegov pravi identitet. Uvjeren je da bi bilo korisno javno, imenom i prezimenom, progovoriti o neljudskim uslovima rada – ali strah od gubitka posla je jači.
“Mani Njemačku, ali da su uslovi makar približni kao tamo! Evo, ide još jedno ljeto, a mi u pogonu nemamo rashladni sistem. Klima uređaji se isključuju u 14 sati svakog dana. Ne daj Bože da bude vrućina kao prošle godine kada su ljudi kolabirali. Da toliko štede struju, pa to je stvarno katastrofa.“
Umjetnost preživljavanja Sličnu sudbinu dijele hiljade radnika u stranim i domaćim firmama u Makedoniji.
“Bukvalno radimo kao na traci. Da je lako, ne bi u ove dvije, tri godine otišlo oko 4.000 ljudi. Stalno jedni odlaze, drugi dolaze, rijetko ko izdrži. Јa sam samohrana majka i moram da budem ovdje, nema mi druge, ali psihički već popuštam“, kaže jedna radnica iz Štipa, grada u kojem je smješten još jedan njemački proizvođač automobilskih dijelova Džonson Kontrols, kao i desetak domaćih i stranih fabrika konfekcije.
Јedan drugi radnik kaže: “Stalno mi nad glavom stoji kontrolor i pritiska me. Kaže, smanjiće mi takozvani bonus za kvalitet na platu ako ne ispunim normu. A vjerujte, rijetko ko može da je ispuni.“
Nezaposlenost u Makedoniji prema zvaničnim podacima blago pada, ali i dalje iznosi ogromnih 25 odsto. Polovinu nezaposlenih čine mlađi od 30 godina. Plate se smanjuju i graniče s mizerijom – oko 70 odsto zaposlenih ima prosječnu platu od 355 evra ili manje. Kubure jednako i radnici zaposleni kod velikih stranih investitora koje je vladajuća klika predstavljala kao spas za makedonsku privredu.
Iako su firme poput Džonson kontrolsa, Tehnohozea, Van Hula, ODV Elektrika uzele masne subvencije za stvaranja radnih mjesta, tamo radnici ne zarađuju ništa više nego drugdje. Kako prosječni Makedonci krpe kraj s krajem s mjesečnom platom koja nije veća od dnevnice njemačkog radnika, zaposlenog možda baš u istoj firmi?
“Nema recepta“, kaže jedan sredovječni Skopljanac.
“To je jednostavno samo koliko da se prehraniš i platiš komunalije. A ni za to nije dovoljno. Rijetko ko nije i po dvije plate u minusu u banci. Ako imaš i kredit, a imaju ga skoro svi, e onda teško tebi. Radićeš samo da vratiš dugove.“
Robovski uslovi
Statistika pokazuje da su, sabiranjem kredita i minusa na tekućim računima, građani dužni oko dvije milijarde evra bankama – dakle oko 1.000 evra po stanovniku. Statistika i svjedočanstva pokazuju i nešto još gore: prema modernom ropstvu je Makedonija tužni evropski lider. To je nedavno objavila Fondacija Vok fri, koja procjenjuje da oko 13.000 ljudi u Makedoniji radi u robovskim uslovima. To je udio od 0,64 odsto populacije čime je Makedonija i na svjetskom nivou na visokom 18. mjestu, negdje u rangu Kolumbije, Maroka, Perua, Venecuele, Јordana, Tanzanije.
Tako je raj za investitore postao noćna mora za radnike. Stručnjaci kažu da je time plaćena strašna cijena demonstrativnog “uspjeha“ kada se dovede neki strani investitor, pa se presijecaju svečane vrpce, a blicevi sijevaju da osvijetle široki kez političara.
“Sve dok je visoka nezaposlenost, ne možemo očekivati visoke plate. To je ključni problem makedonske ekonomije“, kaže profesor Zoran Ivanovski.
On uopšte nije optimista: “Svjedoci smo političke krize koja ne ohrabruje, a s druge strane vidimo kakav kadar regrutuju strani investitori i koliko ga plaćaju.“ Nezavisne novine