BANJALUKA – U tekstilnoj industriji Bosne i Hercegovine, u kojoj žene čine više od 80 odsto radne snage, radni dan često počinje satima prije fabričke smjene, a završava dugo nakon nje. Za minimalne plate i pod stalnim pritiskom normi, hiljade radnica rade u uslovima nesigurnih ugovora, noseći na svojim leđima industriju koja opstaje zahvaljujući njihovom radu.
Dan za jednu radnicu u tekstilnoj industriji u BiH počinje u 4.30 ujutro, udaljenoj više od 50 kilometara od fabrike. Prije nego što autobusom krene na posao, ona mora da namiri stoku i, kako kaže, „obavi još neke kućanske poslove“.
Tačno u sedam sjeda za mašinu, kao i još oko 12.000 žena u sektoru koji opstaje preko njihovih leđa, nudeći im tek toliko da prežive, ali nikada više od toga. Između hladnih pogona bez grijanja zimi i neostvarivih normi ljeti, radnice u tekstilnoj industriji u našoj zemlji danas su jedna od najjeftinijih karika u globalnom lancu luksuznih brendova.
Istraživanje portala CAPITAL pokazuje da se radnice u fabrikama širom zemlje suočavaju sa sistemskim kršenjima radnih prava, od pritisaka na prekovremeni rad koji je često dobrovoljan samo na papiru, do zloupotrebe ugovora na određeno vrijeme koji ih drže u stalnom strahu od otkaza. Uz plate koje su uvijek oko minimalca, mnoge od njih, kako same svjedoče, ne razmišljaju o napredovanju, već isključivo o tome kako da zadrže posao i prežive mjesec.
“Najgore je kada ti kažu da je prekovremeni dobrovoljan, a znaš da će te zapamtiti ako odbiješ“, kaže jedna od radnica, koja je insistirala na anonimnosti.
Strah od gubitka posla, dodatnih pritisaka i kažnjavanja razlog je zbog kojeg većina sagovornica nije željela da govori pod punim imenom.
Sagovornici iz sindikata i organizacija koje su sprovele najnovija istraživanja o stanju u proizvodnom sektoru u kojem dominantno rade žene upozoravaju da se, uprkos hroničnom nedostatku radne snage, položaj radnica suštinski ne mijenja. Plate ostaju niske, norme visoke, a kolektivni ugovori rijetki, zahvaljujući čemu poslodavci zadržavaju gotovo potpunu kontrolu nad uslovima rada.
LOHN poslovi preko ženskih leđa
Generalni stav analitičara koji su radili istraživanja u ovoj oblasti je da su veliki svjetski brendovi najzaslužniji za trenutnu situaciju i položaj radnika u lancu snabdijevanja jer ugovaraju LOHN poslove (model u kojem domaća firma ne proizvodi vlastiti proizvod, nego za stranog naručioca obavlja samo određene faze proizvodnje, najčešće šivenje, sklapanje, lijepljenje ili pakovanje), daju siću (u odnosu na ono što oni zarađuju), apsolutno ih u velikom broju slučajeva ne zanima šta se dešava dole niže u globalnom lancu snabdijevanja pa često unajmljuju buffer kompanije iliti posrednike između njih i fabrike kako bi se odrekli bilo kakve odgovornosti nizvodno.
Predsjednik Udruženja za socijalni, kulturni i kreativni razvoj “Zora” (dio cleanclothes.org) Armin Šestić, organizacije koja je nedavno objavila istraživanje “Ponovna izgradnja pouzdanog i efikasnog sistema podrške radnicama u sektoru tekstila i obuće u Bosni i Hercegovini” sa Helsinškim parlamentom građana Banjaluka i Clean Clothes Campaign kaže da se radi o sektoru koji se oslanja na izrazito žensku radnu snagu, sa slabom pregovaračkom moći i poslovnim modelom koji konkurentnost gradi na niskim troškovima rada.
“Žene nose najveći dio proizvodnog rada u industriji koja je i dalje važna za izvoz i zapošljavanje, posebno u manjim sredinama gdje nema mnogo alternativnih poslova. Čak 80 odsto intervjuisanih bile su žene što jasno pokazuje da se ova industrija najviše oslanja na njih i to nije statistički podatak, već društvena činjenica“, objašnjava Šestić.
Istraživanje je pokazalo da se žene najčešće pojavljuju u direktnoj tekstilnoj proizvodnji i to kao operaterke šivaćih mašina, radnice na sastavljanju, lijepljenju, montaži, krojenju, završnoj obradi i kontroli kvaliteta.
Žene uvijek u poziciji nesigurnosti
Zapošljavanje žena u ovom sektoru nije ni stabilno ni dugoročno i to zahvaljujući zloupotrebi ugovora na određeno vrijeme na osnovu kojeg ih “drže” u stanju stalne nesigurnosti.
Radnice opisuju takve ugovore kao stalan izvor anksioznosti zbog čega se osjećaju da su stalno “na probi”. Tamo gdje postoji veći udio ugovora na neodređeno i jači sindikat, osjećaj sigurnosti je bolji, ali ni tada nije potpun, jer sektor ostaje ranjiv na pad narudžbi i zatvaranja pogona.
Radna sedmica formalno traje 40 sati koliko zakon propisuje, ali je u praksi prekovremeni rad redovna pojava. Tako se bilježe radne sedmice od 45 čak pa čak i do 55 sati, radne subote, a povremeno i rad nedjeljom. Poslovi su gotovo uvijek fizički veoma zahtjevni, repetitivni, a pritisak na radnice se pojačava kako pristižu nove narudžbe i skraćuju se rokovi.
“Dodatni problem je to što je prekovremeni rad često “dobrovoljan samo na papiru”, dok se stvarno odbijanje kažnjava pritiskom, težim poslovima ili strahom da njihov ugovor o radu neće biti produžen. Radnice govore o visokim temperaturama, slaboj ventilaciji, glavoboljama, oticanju nogu, hroničnim bolovima u leđima i zglobovima, problemima s vidom, te iritacijama kože i disajnih puteva tamo gdje se rade poslovi s ljepilima i hemikalijama. Pošto žene čine većinu radne snage i istovremeno često nose i veći teret brige o domaćinstvu, djeci i starijima, isti uslovi na njih često djeluju teže i dugoročnije“, rekao je Šestić.
Objašnjava da su uslovi rada veoma problematični. Dugotrajno sjedenje ili stajanje, stalno ponavljanje istih pokreta, rad na normu i pritisak da se “stigne narudžba” ostavljaju ozbiljne posljedice na zdravlje. Radnice jasno navode hronične bolove u leđima i zglobovima, iscrpljenost, probleme s vidom i opšti zamor.
“Kada se tome dodaju niske plate i odgovornosti kod kuće, vidi se da nije riječ samo o teškom poslu, nego o obrascu rada koji dugoročno troši zdravlje radnica“, kaže Šestić.
Surove minute u pogonu
Radnice su napominjale da to nije dovoljno za normalan život, a da bi pristojna zarada morala biti znatno viša, oko 2.000 KM. Uz to, mnoga domaćinstva imaju više izdržavanih članova, pa takve plate ne omogućavaju dostojanstven život nego puko preživljavanje.
Onima koji nisu u ovoj industriji manje je poznato da se u svijetu tekstilnih pogona, vrijeme ne mjeri satima, već “norminranim minutama”. U pitanju je apstraktna, ali surova valuta koja određuje koliko vrijedi i plaća se jedan ljudski dan u ovom sektoru.
Stvarni učinak koji radnica može ostvariti tokom mjeseca u realnim uslovima, ako se ukalkulišu umor, zastoji mašine, mijenjanje konca, loš materijal i drugo, obično iznosi 7.000 minuta. Međutim, stvarnost svih naših radnica u tekstilnoj industriji je takav da se od njih traži da postignu 9.000 minuta, pa čak i 10.000 minuta u toku jednog mjeseca, za šta tvrde da nije izvodljivo.
Da bismo razumjeli kako to stvarno izgleda u masovnoj proizvodnji (posebno u LOHN poslovima), ove brojeve moramo “ogoliti do koske” i pretvoriti u sate, dane i sekunde. Bitno je da znamo da je svaki pokret radnice u ovim poslovima unaprijed proračunat. Inženjeri u modnoj tekstilnoj industriji su izračunali koliko sekundi ili minuta je potrebno za jednu operaciju, na primjer prišivanje rukava, lijepljenje đona ili vađenje konca. Taj “idealan” broj minuta potreban za završetak jednog komada odjeće ili obuće nazvali su norma.
Nemilosrdna matematika
Matematika u pogonu je jednostavna i nemilosrdna. Kada radnica ostvari 7.000 minuta efektivnog rada u mjesecu koji ima prosječno 22 radna dana, njena dnevna kvota u minutama iznosi 318 minuta čistog rada. To je tačno pet sati i 18 minuta u kojima mašina ne smije stati niti jednu sekundu. Razlika između “radnog vremena” i “normiranog minuta” je ovdje ključna. S obzirom da radni dan traje osam sati, dakle 480 minuta, ovih pet sati i 18 minuta na prvi pogled djeluju lagano. Međutim, istina je da se u tekstilnoj industriji, “minut” mjeri samo dok je igla u materijalu ili dok se vrši konkretna fizička operacija, ali ne i druge radnje.
U tih pet sati i 18 minuta ne ulaze prijem i namještanje materijala, podešavanje mašine, promjena konca i igle, zatezanje, prijem materijala, slaganje novih komada, otklanjanje grešaka ili loših šavova i brojne druge operacije. Ne ulaze u ove minute ni odlasci u toalet, predah nakon više sati apsolutne koncentracije na precizne šavove, pijenje vode ili ustajanje radi istezanja zbog neprestanog sjedenja u pogrbljenom položaju ili sjedanja nakon višečasovnog stajanja i ponavljanja jednog te istog pokreta. Na broj normiranih minuta utiče i to da li je prethodna faza završena, pa tako ako jedan radnik kasni, za njim kasne sve faze dalje obrade.
Sve ovo ukazuje na izrazito visok tempo rada, ali sa minimalnim ljudskim pauzama za fiziološke potrebe. Nametnuta norma do 10.000 minuta za većinu njih je nemoguća misija. Da bi se ona ispunila u 480 minuta radnog vremena, radnica bi morala provesti 454 minuta u “čistom šivenju”, što znači da ona mora efektivno šiti sedam sati i trideset i četiri minute. Sve ovo svaka od njih mora da čini da bi ostvarila svoju osnovnu platu.
To bi joj ostavilo svega 26 minuta za sve ostalo, za pauzu za topli obrok, toalet, ulazak i izlazak.
Kada znamo ovo, jasno je zašto zahtjev da postignu 9.000 minuta, pa čak i 10.000 minuta u toku jednog mjeseca nije moguće postići bez prekovremenih sati i rada vikendima.
Kako naći dodatnih 3.000 minuta
Tih 3.000 minuta razlike, između ostvarenih 7.000 i traženih 10.000, nije samo broj na papiru. To je praktično cijela jedna dodatna radna sedmica koju radnica mora “izmisliti” u toku jednog mjeseca, tačnije, 50 sati čistog rada. Ako znamo da je nemoguće šiti osam sati bez prestanka, tih 3.000 minuta predstavlja oko 10 dodatnih radnih dana.
Da bi radnica ovaj “manjak” nadoknadila unutar regularnog radnog vremena i bez prekovremenih sati, obračun pokazuje da bi morala povećati brzinu rada za skoro 45 odsto.
Druga radnica sa kojom smo razgovarali je, na pitanje da li želi napredovati, rekla da želja postoji, ali da je mogućnost mala, jer se od njih uglavnom očekuje da rade svoj dio posla i ćute o tome.
“Najteže mi je kada se traži da ostanemo duže, a kod kuće me čekaju djeca i drugi poslovi. Na godišnji odmor odem, ali to nije more i odmor iz reklame. Moj radni dan počinje rano, traje do popodne, a ponekad se i produži ako ima narudžbi “, ispričala je ona.
Njena kolegica je bila nešto konkretnija kada je govorila o svojoj želji za napredovanjem. Ona je ispričala da je za nju daleko najbitnije da sačuva postojeću nego da dobije novu i bolju radnu poziciju.
“Voljela bih napredovati, ali više razmišljam kako da sačuvam posao nego kako da dobijem bolju poziciju. Najružnije je kada ti se kaže da je prekovremeni “dobrovoljan”, a ti znaš da će te zapamtiti ako odbiješ. Godišnji odmor mi više služi da se oporavim nego da stvarno negdje idem. Radni dan je isti: norma, ponavljanje, sjedenje ili stajanje, bol u leđima i računanje hoće li plata biti dovoljna. Najljepši trenutak je kada plata legne na vrijeme i kada znaš da taj mjesec barem nećeš morati posuđivati“, kaže ona.
Četvrta radnica koja je sa nama podijelila svoja iskustva ispričala je da za nju lično napredovanje djeluje daleko, posebno jer se više priča o tome ko će ostati i dobiti novi ugovor o radu na određeno vrijeme, nego o tome ko će učiti nešto novo.
“Najteže mi je kada je u fabrici previše vruće, a moraš raditi istim tempom kao da je sve normalno. Moj radni dan je stalno isti ritam: dolazak, mašina, norma, kratka pauza, opet posao “, ispričala je ona.
Slična situacija i u regionu
U poređenju sa zemljama regiona, položaj radnica u tekstilnoj industriji u BiH ne odstupa značajno, ali u pojedinim segmentima zaostaje. U Srbiji i Sjevernoj Makedoniji, koje takođe funkcionišu po LOHN modelu, prosječne plate u sektoru su nešto više nominalno, ali i dalje blizu minimalca, dok su pritisci na normu i prekovremeni rad slični. Razlika je u tome što su u Sjevernoj Makedoniji u posljednjim godinama zabilježeni pokušaji jačanja kolektivnih ugovora i transparentnosti u lancima snabdijevanja, dok u Srbiji postoji veći broj stranih investicija koje donose nešto bolje uslove u pojedinim fabrikama, ali bez suštinskog poboljšanja položaja radnica.
S druge strane, u Hrvatskoj, kao članici Evropske unije, plate u tekstilnoj industriji su osjetno više, ali sektor je znatno manje konkurentan, upravo zbog viših troškova rada. To je dovelo do gašenja velikog broja pogona ili njihovog prebacivanja u zemlje sa jeftinijom radnom snagom, uključujući BiH. U tom kontekstu, BiH ostaje dio regionalnog kruga niskoplatne proizvodnje, gdje se konkurentnost zasniva gotovo isključivo na cijeni rada, a ne na dodanoj vrijednosti ili zaštiti radničkih prava.
Sindikat: Radnice napuštaju ovu industriju
Predsjednica Sindikata tekstila, kože, obuće i gume Federacije BiH Zekira Nedžak kaže da sve ovo pokazuje koliki je pritisak na produktivnost rada u ovim fabrikama, posebno kod LOHN poslova, koji su postali dominantni posljednjih godina.
“Nažalost, to je jedan od razloga zbog kojih tekstilnu industriju unazad pet godina radnici napuštaju, pogotovo oni mlađi. Tačno je i da su razlog male plate, ali i ogroman pritisak koji radnice trpe. Norme su previsoke, veoma teško ostvarive. Uglavnom je posrijedi ucjena, ako nećete vi, mi se selimo. Gotovo svaki dan čujem da se neka firma zatvorila, a neke među njima su me o tome i obavijestile i da su morale da otpuste i po 30 radnika“, kaže Nežak.
Objašnjava da žene obavljaju uglavnom poslove koji su vezani za okvir minimalne plate koja je u Federaciji BiH 1.027 KM (inače, u Republici Srpskoj minimalna plata je od 1.000 KM za nekvalifikovane radnike do 1100 KM za radnike sa srednjom stručnom spremom).
“Žene u tekstilnoj industriji rade veoma teške poslove uz velike napore da ih završe u rokovima. Pritisak je na stalnu produktivnost. Uprkos tome, njihove plate su među najnižim. Poseban izazov za njih je pitanje ugovora o radu, koji su najčešće na određeno vrijeme, zbog čega se plaše otkaza i rade sve što se od njih traži, čak i na slabije plaćenim pozicijama“, kaže Nedžak.
Navodeći primjer koji joj je prijavljen, Nedžak ističe radnicu jedne fabrike koja je na kraju mjeseca ostvarila 7.000 minuta i dobila minimalnu platu kada je bilo poželjno da ostvari 9.000-10.000 minuta, a onda doživjela ozbiljne kritike šefice da nije zaradila ni taj minimalac.
“To je takvo poniženje. Da se toliko istrošite radeći i da vas napadnu i podcjenjuju da ni to niste zaslužili. Imam bogato iskustvo u pogonima fabrika, bila sam sindikalni povjerenik i znam koliko je radniku naporno da postigne sve te sate i minute. Sistem je tako napravljen da radnik ne može to da postigne. Te žene, ali i muškarci koji su u tom sistemu, stavljeni su u takvu poziciju i zavisan položaj, u kojoj se koristi njihova teška materijalna situacija protiv njih samih“, rekla je Nedžak.
Kao i u drugim granama privrede, tako i u ovoj postoje brojni stereotipi i diskriminacija zaposlenih žena na njihovom radnom mjestu. Ne samo ovo istraživanje, nego i mnogobrojna ranija isticala su postojanje verbalnog zastrašivanja, uznemiravanja, kao i seksualnog uznemiravanja, pa samim tim i različit tretman žena u odnosu na muškarce. Posebno su indikativni nalazi u ovom istraživanju da je 45,3 odsto žena na razgovoru za posao pitano da li imaju djecu, dok je isto pitanje postavljeno “samo” 23,2 odsto muškaraca.
Istraživači govore da ovo pokazuje koliko je majčinstvo i dalje tretirano kao rizik za poslodavca. Iako zakoni formalno zabranjuju polnu diskriminaciju, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i mobing, istraživači ukazuju da je primjena slaba, a da mnogi slučajevi ostaju neprijavljeni zbog straha od odmazde.
Tiho kažnjavanje trudnica i porodilja
“Čak 36 odsto žena izjavilo je da im je odbijeno pravo na plaćeno porodiljsko odsustvo, a 37 odsto da su nakon njega bile tretirane drugačije od kolega ili nadređenih. Kada se to spoji sa širokom upotrebom ugovora na određeno vrijeme, vidi se zašto je majčinstvo često faktor dodatne nesigurnosti. U praksi, neprodužavanje ugovora može biti “tiši” oblik kažnjavanja“, kaže Šestić.
Prostor za traženje boljeg položaja i mogućnost da se otvoreno izbore za napredovanje, kaže, ograničeni su strahom, ugovorima na određeno, porodičnom zavisnošću od istog poslodavca i malim brojem alternativnih radnih mjesta.
Govoreći o svojim iskustvima na radnom mjestu, radnice su ispričale da strahuju da bi odavanjem detalja pod imenom i prezimenom dospjele u još gori položaj u firmama i da bi njihovi ugovori, uglavnom na određeno vrijeme, jednostavno bili otkazani.
Zekira Nedžak govori da je položaj žene u BiH specifičan, pogotovo ako dolaze iz manjih sredina, prvi put se zapošljavaju i doživljavaju svoju ekonomsku nezavisnost upravo na ovakvim radnim mjestima.
“To su žene fizički odlično spremne, mentalno čvrste i pribrane za tako zahtjevne poslove, ali ako su iz malih sredina često ni nemaju drugog izbora za bolje zaposlenje. Rade po cijeli dan, prije posla obavljaju kućanske poslove, da bi je i nakon radnog vremena dočekalo isto. Primorane su i ne mogu sebi da priušte nikakav luksuz ili pomoć. Tu leži i razlika u odnosu na žene iz velikih urbanih sredina. Njima možete lakše dati otkaz i one će brzo naći drugi posao, ove radnice nemaju izbora“, kaže Nedžak.
Istovremeno, kaže Nedžak, zbog nerazvijenosti društva u kojem živimo, one jednostavno nemaju dovoljno prilika.
Industrija otporna na promjene
Predsjednik Sindikata tekstila, kože i obuće Republike Srpske Danko Ružičić kaže da se situacija u ovom sektoru toliko slabo mijenja da se to jedva i primijeti, a ne obuhvata samo žene, nego sve zaposlene. Kao najveći problem vidi drastično smanjenje broja radnika zbog čega se pritisak na postojeće povećava.
“Nedostaje radnika u privredi, posebno u prerađivčkoj industriji i poslodavci radnu snagu čak traže po kućama, zapošljavaju sve što može da radi. Ne prave nikakvu selekciju po stručnosti ili godinama, zato što im nedostaje toliko radnika. Čak se dešava da na oglasnim tablama pozivaju zaposlenene da preporuče ako znaju nekoga ko bi radio i za to dobijaju i nagradu. Rodbinu, komšije, prijatelje. Bez obzira na to sve, nije se promijenio način na koji su ugrožena prava radnika iz radnog odnosa. Tamo gdje ima sindikata, uslovi su bolji, tamo gdje nema, tamo je teže“, kaže Ružičić.
Ipak, plate tekstilnih radnica ostaju blizu minimalca. Tako u Republici Srpskoj svi zaposleni u ovom sektoru zarađuju minimalac od 1.050 KM i za svoj rad mogu da naplate maksimalno do 1.350 KM sa svim dodacima, od toplog obroka do regresa i prevoza.
“Naša tekstilna industrija uglavnom radi za velike svjetske brendove koji dostave repromaterijale na kojima se šije, lijepi, pakuje i onda šalje kupcu. Prodaje se samo rad i nema više dizajna i brenda. Tu izostaje veliki dio dohotka. Pri tome se naručioci postavljaju ucjenjivački, sve se radi po njihovim zahtjevima i cijeni koju sami postave, pod prijetnjom odlaska u drugu zemlju“, objašnjava Ružičić.
Radnici bez zaštite, država nezainteresovana
Rezultati istraživanja ukazuju na realnu potrebu da se država daleko ozbiljnije potrudi oko sprovođenja sopstvenih zakona, sankcioniše neplaćeni prekovremeni rad, kao i zloupotrebu ugovora na određeno, diskriminaciju po osnovu trudnoće i majčinstva, te osigura stvarnu zaštitu zdravlja na radu, posebno u uslovima ljetnih vrućina i hemijske izloženosti.
“Treba jačati sindikate i kolektivno pregovaranje, jer istraživanje jasno pokazuje da su uslovi bolji tamo gdje sindikat ima stvarni kapacitet i gdje postoji kolektivni ugovor. Međunarodni brendovi ne mogu govoriti o “održivosti” dok se njihovi dobavljački lanci i dalje oslanjaju na plate od kojih se ne može živjeti i moraju preuzeti dio odgovornosti. Uz to, potreban je i pristup pravedne tranzicije, sigurna radna mjesta, dostojanstvene plate, socijalna zaštita i mogućnosti prekvalifikacije kada sektor ulazi u promjene“, rekao je Šestić.
Danko Ružičić tvrdi da u Republici Srpskoj radnici u industriji ne bi ni imali ovolike plate da nemaju povlastice koje su uvedene još 2010. godine, zahvaljujući kojima poslodavci plaćaju daleko niže doprinose.
“Na svaku platu koju isplate, imaju povlastice da plate doprinose oko 220-230 KM. Inače bi svaki poslodavac platio oko 600 KM doprinosa. Da nije toga, industrija bi odavno propala. Pored toga, plate su i dalje male, od njih se ne može živjeti, pogotovo kada uzmete u obzir sindikalnu potrošačku korpu koja je prešla 2.000 marka za četvororčlanu porodicu. O toga je samo hrana preko 1.300 KM mjesečno. Zato radnici često napuštaju ovu granu i odlaze u inostranstvo ili prelaze u trgovinu“, kaže Ružičić.
Napominje i to da u prerađivačkoj industriji u Srpskoj, koja je prije par godina brojala oko 60.000 ljudi, sada ima manje od 50.000. Dodaje da je za isti broj povećan broj radnika u trgovini, što je jasan pokazatelj da se teški poslovi napuštaju i da radnici odlaze tamo gdje je lakše.
“Vidimo veliki problem u nepostojanju kolektivnih ugovora ne samo u ovoj grani nego u svim privrednim djelatnostima. Plate nisu ugovorene i poslodavci koriste minimalce ispod čega ne smiju da idu. Oni hoće da sami utvrđuju platu. Samo prošle godine je u tekstilnoj industriji zabilježen pad od 950 radnika i sada ih ima oko 12.000“, kaže Ružičić.
Poslodavci: Industriji ističe rok
Poslodavci u ovoj industriji takođe imaju svoje viđenje situacije i tvrde da je kompletna privreda ovog tipa na izdisaju. Direktor fabrike obuće “Bema” iz Banjaluke Marinko Umičević kaže da, prema njegovoj procjeni, prozivodnja obuće i tekstilno kožarska industrija imaju još tri do pet godina do potpunog gašenja na našim prostorima. Inače, ova firma zapošljava 1.150 radnika.
“Agonija ovog zanimanja traje oduvijek, jer se tu zapošljava uglavnom ženska radna snaga, najčešće neobrazovana. Oko 80 odsto radnika ima završenu samo osnovnu školu, jer srednja nije obavezna. Imamo najmanje 100 radnica koje su po profesiji frizerke. Mnoge radnice među njima nisu ni planirale da se zapošljavaju, ali je život takav da ih je natjerao da moraju. Mnoge među njima su prvo radile na pijacama, u poljoprivredi. Industrija tekstila je takva da dopunjava kućni budžet“, kaže Umičević.
Ističući da je tržište preplavljeno jeftinim proizvodima iz Kine, što ozbiljno utiče na pojeftinjenje domaćih proizvoda i obaranje cijene rada. Na pitanje ima li pomoći države za ovu industriju, Umičević kaže da je ona slaba i da se umanjenim doprinosima ne postiže mnogo i da se najviše oslanjaju na svoje snage.
“Mi smo prošle godine platili 2,2 miliona maraka doprinosa za radnike. U svakom trenutku imamo 10 odsto radnika na bolovanju. To znači da nam je stotinu ljudi svaki dan na bolovanju. Dio ih je na porodiljskom i njihovu platu država refundira poslodavcu, ali tek nakon osam mjeseci. Sve to utiče na naše mogućnosti i otežava opstanak. To su sve izazovi sa kojima se suočavaju poslodavci koji se oslanjaju na žensku radnu snagu, tako da se ne može ova industrija u tom smislu izjednačavati sa metalskom ili nekom drugom u kojem je dominantno muški rad“, govori Umičević.
Najniža plata radnice u “Bemi” je 1.220 KM a na nju se još obračunavaju topli obrok i prevoz, te regres. Osim toga, kaže da u ovom sektoru najčešće radi neobučena ženska radna snaga, koju je prvo potrebno osposobiti za ovaj posao, da bi se nakon toga poslodavci suočili i sa njenim odlaskom sa radnog mjesta, često i bez najave.
“Istovremeno se radi po sistemu “uzmi ili ostavi” kada ste u LOHN poslovima. Cijena rada je pet evrocenti po minuti u Indiji, u mi radimo za 16 evrocenti, a i to nam je malo da preživimo. Ako bilo šta odbijemo, uzeće nam posao drugi. Isplatiće im se da plate prevoz do tamo iz Evropske unije i nazad, umjesto da nama plaćaju“, kaže Umičević.
Kako radnika štite zakoni?
Inače, Zakonom o radu u Federaciji BiH još prije desetak godina trajanje ugovora na određeno vrijeme je sa 24 mjeseca povećano do tri godine. U praksi su iskorištene obje vrste ugovora tako da se pogoduje poslodavcima iz niza razloga, posebno kod otvorenog bolovanja, trudnoće ili korištenja nekog drugog prava.
“U Zakonu o radu Republike Srpske uređeno je da se radni odnos na određeno vrijeme može zaključiti u trajanju do 24 mjeseca, te su navedeni i izuzeci, odnosno da tako zasnovan radni odnos može trajati i duže i to do povratka privremeno odsutnog radnika, 60 mjeseci do završetka projekta i pet godina do starosne penzije“, navodi se u istraživanju.
Iako zakoni ograničavaju prekovremeni rad na osam do deset sati sedmično (maksimalno 180 do 230 sati godišnje u RS), radnice u praksi često ostaju duže kako bi „popeglale“ neostvarive norme.
“U Zakonu o radu RS uređeno je da radnik u toku kalendarske godine ne može raditi prekovremeno više od 180 časova, osim ako je kolektivnim ugovorom utvrđeno maksimalno trajanje prekovremenog rada do 230 sati godišnje. Zakon o radu RS taksativno uređuje da, za vrijeme prekovremenog rada, radnik ima pravo na uvećanje plate“, navodi se u istraživanju.
Inače u “BiH Country Report 2025” koji prati ovo istraživanje navodi se i da u TOKO industriji (obuća, odjeća, kućni i tehnički tekstil, te obrada kože), postoji 460 kompanija koje zapošljavaju oko 32.000 radnika. Većina firmi su mala i srednja preduzeća, uz manji broj velikih pogona koji dominiraju zapošljavanjem u pojedinim lokalnim sredinama. Gotovi proizvodi se potom izvoze nazad u EU, pri čemu BiH zadržava samo mali dio konačne maloprodajne vrijednosti.
Brendovi koji se proizvode u BiH prema Spoljnotrgovinskoj komori BiH su Calzedonia, Burberry, Nike, Decathlon, Alexander McQueen, Hugo Boss, Golden Goose, Yves Saint Laurent, Moon Boot, Haflinger, Nordica, Paul Green, LOWA, Rialto, Fidelio, ARA, Versace, Dolce & Gabbana, Lotto, Sportalm, Moschino, Adidas, Meindl, Lagero, Haix, Planika, Joop i druge.
Ovo istraživanje je podržao Evropski fond za Balkan u okviru Inicijative za angažovanu demokratiju. Stavovi izraženi u ovoj publikaciji su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stavove Evropskog fonda za Balkan.