LAJPCIG – Na početku se tu govorio jezik zvani serbšćina. Mjesto je mirisalo na lipe. Gete ga je nazvao Mali Pariz. Početkom devedesetih je opusteo, da bi u decenijama koje slijede postalo jedan od najtraženijih njemačkih gradova.
Najstarija uspomena iz Lajpciga jeste slika iz Auerbahovog podruma. Tog oktobarskog dana 1998. godine obreo sam se u slavnom lokalu poslije književne večeri na koju me je pozvalo lajpciško književno udruženje.
Sa postarijim istočnonemačkim piscima pio sam crno pivo i diskutovao o Jugoslaviji, piše Vladimir Dedović za Dojčevele..
Grad duhova
U podrumu sa namještajem od tamnog drveta osim nas nije bilo nikoga. Po loše osvijetljenim ulicama u centru tu i tamo bi hitrim korakom prošao poneko. Grad kao da nije bio živ.
Domaćin mi je objasnio da je od pada Berlinskog zida Lajpcig doživio značajnu depopulaciju. Istorijski rekord od 700.000 stanovnika zabilježen je 1930. Drugi svjetski rat je drastično smanjio broj građana. Osim toga, kada je Lajpcig pripao sovjetskoj okupacionoj zoni ljudi su počeli intenzivno da napuštaju grad.
Lajpzig se šezdesetih oporavio pa je čak i u krutom istočnonjemačkom sistemu ponovo dostigao broj od 600.000 stanovnika. Ali pad Berlinskog zida je za grad značio početak utrke najmlađih i najsposobnijih u pravcu Zapada.
Kada sam ga posjetio, nešto više od osam godina poslije događaja koji je označio smjenu epoha, iz grada i okoline se već iselilo dvestotinak hiljada ljudi.
Sjećam se da su mediji postavljali pitanje da li Lajpcigu ima spasa. Svuda napuštene zgrade, upozorenja na fasade koje mogu da se odrone i nekoga ubiju.
Kasnije sam, čitajući o istoriji grada, saznao da to nije bio prvi put da Lajpcig implodira. Za vrijeme tridesetogodišnjeg rata u 17. vijeku, varoš od dvadesetak hiljada stanovnika izgubila je trećinu stanovništva.
Devedesetih, iz Lajpciga sam ponio neku vrstu tuge – kao da je grad bio biće na umoru. Sada mislim da je ponekad može da bude i prava privilegija da se neki gradovi upoznaju na njihovom istorijskom minimumu. Jer je moj slijedeći dolazak u Lajpcig, desetak godina kasnije, donio iskreno čuđenje.
Vaskrsli Lajpcig
Rijetki su gradovi na njemačkom istoku koji su doživeli takvu vrstu preporoda. Začuđen sam sišao na obnovljenoj željezničkoj stanici, najvećoj te vrste u Evropi. Njen istorijski šarm koji potiče iz epohe prije Velikog rata spojen je sa modernim dizajnom. Ovdje će ljudi rado silaziti kada stignu ovaj grad, pomislio sam.
Hodao sam ulicama koje su odlagale svoju oronulost kao staru odjeću. Centar je živnuo, istorijska supstanca plombirana kao kod dobrog zubara i uredno okrečena.
Naravno, najpoznatija građevina je bila i ostala Crkva Svetog Nikole. Poslije propovijedi u toj crkvi, 1989. su disidenti prvi put u Istočnoj Njemačkoj organizovali demonstracije. “Bez nasilja”, uzvikivali su demonstranti policijskim čuvarima i agentima istočnonjemačkog režima.
Demonstranata je bilo sve više, a agenata sve manje. Bio je to uvod u mirnu revoluciju i ponovno ujedinjenje Njemačke.
Navratio sam i do Auerbahovog podruma. Ni traga onoj nultoj tački ukupne istorije ovog lokala. Jedva se pronalazio sto. Mnogo jezika oko mene. Prije deset godina su riječi nekolicine ljudi odzvanjale praznim odajama, a sada je pod svodom penušao vavilonski žamor.
Gosti su mogli da se smjeste u jednu od četiri odaje – Podrum sa buradima, Geteova soba, Luterova soba i Stari Lajpcig – ili u Veliki podrum koji je dograđen 1912.
Auerbah i Faust
Ovaj lokal u kojem se točilo vino izgradio je u 16. vijeku čovjek koji je došao da studira na jednom od najstarijih njemačkih univerziteta – osnovan je 1409. Taj čovjek je poslije studija filozofije i medicine ostao u gradu.
Zvao se Hajnrih Štromer, postao je rektor Univerziteta, ali u gradu je bio poznat po mjestašcu u kojem se rodio, pa su ga svi zvali doktor Auerbah. On je izgradio Auerbahov dvor i u njemu od postojećeg podruma napravio vinski podrum koji će postati najčuveniji lokal njemačke književne istorije.
Trogodišnje studiranje u Lajpcigu odlučujuće je uticalo na Getea. Zalazio je često sa društvom u Auerbahov podrum, koji je u godini Geteovog dolaska u Lajpcig, 1765, bio već 227 godina star.
A drvene zidove su dobrih 140 godina krasile slike koje će postati važne za istoriju svjetske književnosti. Na prvoj je astrolog, čarobnjak, neki kažu i hohštapler Faust pijančio sa studentima, a na drugoj je jahao vinsko bure.
Gete je legendu o Faustu susreo još u djetinjstvu jer je izvođena kao lutkarska predstava na vašarima. Stvarna ličnost istorijskog Johana Georga Fausta je izazivala kontroverze još za života, na prelazu iz 15. u 16. vijek.
Sveštenstvo ga je mrzilo smatrajući da je nadrilekar i opsenar koji zavodi ljude. Drugi su hvalili njegove horoskope i predviđanja.
Međutim, kada je pronađen mrtav u jednom hotelu, unakažen eksplozijom, jer je vjerovatno pretjerao u alhemijskom istraživanju opasnih supstanci, začela se legenda o paktu sa Đavolom. Slijede hronike, knjige, usmena predanja.
Gete je sa svojim djelom označio vrhunac priče koja je postojala vijekovima.
Kada je napisao prvi dio Fausta, u njemu je ovjekovječio je Auerbahov podrum, a grad svojih studentskih žurki počastio je stihovima: “Moj Lajpcig je vredan hvale! On je mali Pariz što obrazuje svoje ljude.”
Blistava prošlost
Prva njemačka pruga je spajala Lajpcig i Drezden. Prve dnevne novine na planeti izašle su tamo. U tom gradu su stvarali Johan Sebastijan Bah i Feliks Mendelson koji je ovdje osnovao Konzervatorijum, prvu njemačku visokoškolsku muzičku ustanovu. Jedno ovakvo ime bi bilo dovoljno da proslavi grad, dva su već čudo.
Ali nisu samo muze povremeno blagosiljale ovo mjesto, istorijska klanica ga takođe nije zaobilazila. Nedaleko od grada je poginuo švedski kralj Gustav Adolf. Napoleon je kod Lajpciga doživio odlučujući poraz prije prognanstva na Labu.
“Bitka naroda”, za koju kažu da je najveća bitka u istoriji čjovečanstva, sa 600.000 vojnika na bojnom polju, donijela je 1813. smrt ili ranjavanje oko sto hiljada ljudi na obije strane.
Zagledamo li se dublje u korijene grada i njegovog imena, otkrićemo, kao u mnogim mjestima na istoku Nemačke, slovenske početke. Naselje Lužičkih Srba nazvano je po drvetu koje se i tu oduvijek zvalo lipa, pa je spomenuto u pisanim izvorima 1015. kao Urbs Libzi, a Poljaci i Lužički Srbi su ga zvali Lipsk.
Nekoliko vijekova je prošlo dok slovenska riječ nije izgovorena kao Lajpcig.
Od konja do knjiga
Razmišljao sam o ovome kada sam treći put došao u Lajpcig. Bilo je proljeće 2010.
Odsjeo sam u južnom dijelu grada, koje je nekada bilo selo Lužičkih Srba zvano Konevic. Morao sam da pomislim na Konjević polje, selo kod Bratunca na Drini. Ili na Konjarnik. Ili na Konjic. I bio sam u pravu, selo koje je danas jedna od najpoznatijih gradskih četvrti Lajpciga, zvalo se u stvari na jeziku Lužičkih Srba Konjovica.
Poslije pripajanja gradu, ova četvrt je naglo rasla. U Drugom svjetskom ratu je kao i cijeli grad poprilično stradala. Ali u njemu je postojala bioskopska tradicija. Njemačka riječ Lichtspieltheater – pozorište svjetlosne igre, jedva da se još upotrebljava za bioskop – ali je neodoljiva njena poetska snaga.
Upravo je takav bioskop nastao u Konevicu 1912.
Zatvoren je, kao i većina sličnih mjesta u gradu, početkom devedesetih. Ali građani su osnovali udruženje za očuvanje bioskopa. Uspjeli su. UT Konevic je postao jedno od glavnih okupljališta mladih u gradu.
Lajpcig je jedan od gradova sa najdužom sajamskom tradicijom, a zbog mnoštva izdavača i grafičkih preduzeća u 19. vijeku, grad su u inostranstvu zvali City of Books.
Sajam knjige koji se odvija s proljeća, mnogo je življi i zanimljiviji od sajma u Frankfurtu, koji jeste najveća svhetska berza licenci, ali je postao masovka bez duše. U Lajpcigu celi grad diše sa Sajmom knjige.
U Konevicu sam te godine vidio jednu od najzanimljivijih književnih večeri – u fokusu su bili Srbija i balkanske književnosti. Impresionirao me broj mladih ljudi u publici, koji su došli na književno veče kao na rok koncert.
Naličje uspjeha
Dok ovo pišem, čitam u njemačkim vijestima da se grupa ekstremnih ljevičara u Konevicu danima sukobljava sa policijom. To je naličje lajpciškog buma, džentrifikacija koja razjeda alternativnu scenu i izaziva revolt djevojaka i mladića koji su zaposjeli napuštene zgrade.
Isto se desilo i sa fudbalom. Najbolji klub u gradu je RB Lajpcig, ali on ima tradiciju od svega 11 godina. Novac austrijskog proizvođača energetskih napitaka Red Bula stvorio je od nižerazrednog kluba vicešampiona Bundeslige.
Klubovi kao što je VfB Lajpcig, koji je 1903. osvojio prvu titulu njemačkog fudbalskog šampiona, uprkos sjajnoj prošlosti, nisu preživeli ulazak u epohu fudbala kao nemilosrdnog biznisa.
Lajpcig je očito postao fensi. Posljednjih deset godina to je grad sa možda najvećim rastom broja stanovnika u cijeloj Njemačkoj. Da sam barem to mogao da znam one jeseni prije 22 godine, pa da kažem onoj utučenoj gospodi u praznom Auerbahovom podrumu – gradovi poput Lajpciga ne umiru. Oni sami sebe ponovo izmisle. Glas Srpske