NJUJORK, Za razliku od većine drugih analitičara i stručnjaka, nobelovac Pol Krugman smatra da usporen rast kineske ekonomije znači samo jedno – da je Kina u nevolji.
Jedan od najpoznatijih ekonomista današnjice u autorskom tekstu u “Njujork tajmsu” navodi da podaci o Kini nisu lako dostupni, ali da su nedvosmisleni.
“Svi ekonomski pokazatelji bi trebalo da se gledaju kao dosadni žanr naučne fantastike. To posebno važi za podatke iz Kine”, navodi Krugman u tekstu pod naslovom “Udariti u Kineski zid”.
On piše da se zbog tajnovitosti vlade, kontrolisanih medija i proste veličine zemlje mnogo teže može ustanoviti šta se dešava u Kini u odnosu na ostale velike ekonomije.
“Ipak, znaci su nepogrješivi: Kina je u velikoj nevolji. Mi ne govorimo ovde o nekom manjem posustajanju, već o nečemu fundamentalnijem. Cijeli poslovni model i ekonomski sistem te zemlje, koji su bili pogon nevjerovatnog trodecenijskog rasta, dostigli su svoje limite. Mogli bismo reći da je kineski model pred udaranjem u Veliki kineski zid, a jedino pitanje je koliko će žestok taj sudar biti”, navodi Krugman.
On kaže da u, ako se po strani ostavi brzi rast, oči odmah upada disbalans između potrošnje i investicija.
“Sve uspješne ekonomije dio svojih trenutnih prihoda ulažu u investicije, a ne u potrošnju, kako bi obezbjedili dugoročnu potrošnju. Međutim, Kina ulaže samo kako bi obezbjedila prostor da dalje investira. Amerika, iako je ona ekstrem, čak 70 odsto svog BDP-a opredenjuje za potrošnju, dok je Kina na polovini tog iznosa, dok se polovina BDP-a investira”.
Krugman postavlja pitanje kako je to moguće i kako je moguće održati nisku potrošnju i tako dugo investirati bez oštrih opadajućih prinosa.
“Odgovori na ova pitanja su predmet velikih kontroverzi. Priča koja meni najlogičnije zvuči leži u starim zaključcima Artura Luisa, koji je tvrdi da države u ranim fazama ekonomskog razvoja imaju mali moderni sektor uz mnogo veći tradicionalni sektor koji sadrži ogroman višak radne snage, tačnije veliki broj potplaćenih seljaka koji daju makar i marginalan doprinos ukupnom ekonomskom učinku”, navodi Krugman.
On objašnjava da taj višak ima dva efekta – prvo, zemlja može da investira u nove fabrike, izgradnju i ostalo bez nailaska na opadajuće prihode, prosto zato što mogu da uvlače novu radnu snagu, drugo, broj ljudi koji čine radnu snagu stvara konkurenciju u kojoj su male plate održive uprkos tome što ekonomija jača.
“Glavna stvar koja održava nisku potrošnju u Kini je činjenica da porodice u Kini i ne osjećaju sve te prihode koji stižu kao posljedica ekonomskog rasta, već oni idu elitama”, navodi Krugman i kaže da je za zapadne standarde to čudno, ali da funkcioniše već decenijama.
Ipak, sada je dostignuta tačka, kada Kini ponestaje tog “viška sa sela”.
“U neku ruku to je dobra stvar, jer plate rastu, običan narod konačno ubira, odnosno dijeli plodove rasta. Međutim, kineska ekonomija se sada našla u situaciji da je potreban drastičan rebalans. Investicije nailaze na opadajuće prihode i to će se nastaviti bez obzira na to šta vlada uradi. Potrošnja mora dramatično porasti kako bi to nadomestila. Pitanje je da li to može da se desi dovoljno brzo kako bi se izbjegao gadan pad”, pita se Krugman.
On odmah daje i odgovor – “sve je izvjesnije, odgovor će biti ne”, obrazlažući to činjenicom da je Kina godinama odlagala neophodne izmjene i “punila” ekonomiju držeći valutu ispod prave vrijednosti i “preplavljujući” je jeftinim kreditima.
Krugman kaže da će svijet osjetiti udarac i da bi u normalnijim okolnostima svjetska ekonomija to mogla da izdrži.
“Ipak, sada kada su zapadne ekonomije u ovakvom stanju, posljednje što nam je potrebno jeste šok u Kini. On bi mogao da isprovocira globalni pad”, navodi Krugman.
