BANJALUKA, SARAJEVO – Nepoštovanje Zakona o slobodi pristupa informacijama i selektivan odnos institucija prema medijima osnovni su razlozi zbog kojih sve više novinara u Bosni i Hercegovini ne može da dođe do informacija od javnog značaja.
Zakon o slobodi pristupa informacijama u BiH propisuje da svako fizičko i pravno lice ima pravo pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da objavi takve informacije.
Rok da javni organ odluči po zahtjevu za pristup informacijama je 15 dana.
Osnovni problem neodlučivanje institucija
Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH je tokom prošle godine registrovala čak 304 žalbe kojima se ukazuje na povredu prava na pristup informacijama.
U toj instituciji za portal CAPITAL kažu da se najveći broj žalbi odnosio na neodlučivanje po podnesenim zahtjevima u zakonom propisanom roku.
„Odmah zatim slijede žalbe koje se odnose na odbijanje pristupa traženim informacijama, kao i znatno manji broj koji se odnosi na povredu prava na drugostepeno odlučivanje”, naveli su u Instituciji ombudsmena za ljudska prava.
Dodali su i da zakonodavstvo o slobodi pristupa informacijama nije adekvatan instrument za novinare zbog dužine roka za osiguranje informacije, ali i zbog same procedure, a s obzirom na ulogu koju imaju novinari u društvu i činjenicu da se radi o profesiji od javnog interesa.
„Nakon prijema zahtjeva za pristup informacijama organ je dužan da ga obradi u skladu sa zakonom i da donese odgovarajuću odluku. U svim slučajevima nedostavljanja odgovora po podnesenim zahtjevima, po bilo kom osnovu, Instituciji ombudsmena moguće je izjaviti žalbu na osnovu koje će biti proveden odgovarajući postupak”, istakli su ombudsmeni.
Radić Dragić: Odbijenice uz (ne)adekvatna obrazloženja
Novinarka Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva Renata Radić Dragić kaže da su joj odbijenice za pristup informacijama od javnog značaja često imale obrazloženje da se traže podaci koji se mogu smatrati povjerljivim.
„To je recimo bio slučaj za neke dokumente iz javnih nabavki, ili je obrazloženje bilo da se traže informacija čija objava može ugroziti lične podatke, kada je riječ o ugovorima sa pojedincima i slično”, navela je Radić Dragić.
Dešavalo joj se i da ista institucija različito postupa po zahtjevu, ali to se, prema njenom mišljenju, može pripisati promjeni osoblja koje odlučuje o zahtjevu.
„Kada je ministar Salko Bukvarević bio živ i na čelu Federalnog ministarstva odbrane dobila sam sva dokumenta koja sam tražila, i kada smo pisali tekstove koji nisu išli u prilog njegovog rada. Kada je Bukvarević preminuo, od njegovog nasljednika ne možemo dobiti javne dokumente”, navela je Radić Dragić.
Ističe da nije imala sitaciju da joj neko odbije intervju zbog ranijih pisanja, te da se izgovori obično svedu na to da „nemam vremena“ ili „ne želim na tu temu da razgovaram“.
Novinarka iz Banjaluke Brankica Spasenić imala je drugačija iskustva, ali ističe da poznaje mnogo kolega novinara koji su imali negativna ili, bolje rečeno, nedopustiva iskustva.
„Međutim, moram priznati da ja lično nisam, naprotiv. Dešavalo se da sam, radeći kao dopisnik za različite medije, tražila izjave ili intervjuue od osoba o kojima je netom prije pisala u negativnom kontekstu. Uspijevala sam ih dobiti uprkos tome što i sama politika moje medijske kuće nije bila naklonjena tom političaru ili generalno politici koju promoviše”, naglasila je Spasenićeva.
Linija za pomoć
Linija za pomoć novinarima, koja je uspostavljena u okviru Udruženja „BH novinari“, u prošloj godini zbilježila je 15 slučajeva zabrane pristupa informacijama, određene vrste cenzure, odnosno uskraćivanja informacija od nadležnih instanci, a utvrdili su da mediji na informacije u brojnim slučajevima čekaju jako dugo.
Selektivan pristup
Osim što ne dobijaju ili dugo čekaju na potrebne informacije, iskustva novinara u BiH pokazuju da im pojedine institucije, javna preduzeća ili odgovorna lica u institucijama u određenim slučajevima ne odgovaraju na pitanja samo zato što dolaze iz određenog medija.
Takvo iskustvo imao je i novinar RTV BN Milan Kovač koji ističe da takav odnos institucija često posljedica odnosa političkih stranaka koje upravljaju tim institucijama prema uređivačkoj politici medija.
„Primjeri kada institucije odbijaju da omoguće pristup informacijama su brojni. Više puta mi se dešavalo da uopšte ne odgovore na uredno postavljena pitanja ili se pozivaju na zakonski rok od 15 dana pa odgovor dostave tek nakon dvije sedmice. To je prekasno s obzirom na to da radim u informativnoj redakciji na televiziji gdje je potreba za informacijama takva da dostavljanje informacija nakon toliko vremena nema skoro nikakvu informativnu vrijednost”, naveo je Kovač.
Dodaje i da se dešava da institucije formalno dostave „odgovor“, ali da to ustvari nije konkretan odgovore na postavljena pitanja.
„Na primjer, tražite da vam se objasni na šta je potrošen javni novac ili koliko su funkcioneri novca potrošili na prevoz ili troškove reprezentacije, a dobijete odgovor u kome vam obašnjavaju kako je ta institucija veoma važna i kako uprava i radnici predano rade u interesu građana”, precizirao je Kovač.
Pored toga, naglašava, više puta mu se desilo da rukovodioci određenih institucija otvoreno kažu da ne mogu da daju izjave jer medij u kojem je zaposlen ne izvještava blagonaklono, odnosno, kako oni kažu, afirmativno o njihovoj instituciji.
„Posebno je zabrinjavajuće, a postalo je praksa, da institucije, ustanove ili javna preduzeća uredno kontaktiram povodom određene priče, ali ne dobijem odgovor na postavljena pitanja, da bi nakon emitovanja video priloga bio dostavljen odgovor. Taj odgovor često naslove kao „demanti“, iako po svojoj formi i kontekstu nije riječ o toj vrsti reakcije na objavljeni novinarski sadržaj”, istakao je Kovač.
Dodaje da se čak dešava da institucije ili zvaničnici na njegova pitanja dalju odgovore ili izjave medijima koji su im naklonjeni.
Zabrana pristupa događajima
Novinar CIN-a Nino Bilajac ističe da mu je 2018. godine zabranjen ulaz na sjednice Predstavničkog doma Federalnog parlamenta jer je, kako kaže, radio na priči o zloupotrebama i malverzacijama zastupnika oko odvojenog života.
„Godinu dana ranije sam radio istu priču samo za delegate Doma naroda, a sekretarka Predstavničkog doma u tom momentu lično je rekla obezbjeđenju da me ne puštaju. Tražio sam da mi to daju pismeno, ali nisam dobio. Poslije toga su mi rekli da će upotrijebiti silu ako se približim vratima i tek kad sam rekao da se po Poslovniku Federalnog parlamenta mora donijeti rješenje sa obrazloženjem, pristali su da me puste u hol zgrade. Tražio sam da uđem i na sjednicu i nisu me pustili, a kad sam rekao da ću ih tužiti jer mi opstruišu rad i krše Poslovnik jedva su me pustili”, izjavio je Bilajac.
CAPITAL: Svjetlana Šurlan
Ovaj tekst je proizveden uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost Udruženja za promociju evropskih standarda i unapređenje poslovnog ambijenta i poslovnog portala CAPITAL.ba, i ne odražava nužno stavove Evropske unije.