ZAGREB – Kada bismo napravili istraživanje koliko su političari edukovani o odnosima s javnošću, koliko znaju osnove, rezultati bi bili poražavajući. Digitalna pismenost je važna u javnom sektoru, jer ako on nije digitalno standardizovan onda mladi s pravom zaključuju da tu ne mogu živjeti i zato odlaze, stav je osnivača regionalne Konferencije PRO PR Danijela Koletića, vlasnika i direktora agencije “Apriori World”.
Koletić je u intervjuu za portal CAPITAL rekao da mladi žive 24 sata digitalno, da žele digitalne servise kojih nažalost nema dovoljno, a birokratija neprestano raste, ali ne u komunikacijama koje predstavljaju ujedno i transparentnost svake politike.
CAPITAL: Godinama okupljate najbolje komunikacijske stručnjake i svaki PRO PR, prema ocjeni učesnika, nadmaši prethodni. Šta će ovogodišnji PRO PR učiniti posebnim?
KOLETIĆ: PRO PR čini energija ljudi, njihovih pozitivni pogledi i razumjevanje. Nismo savršeni, ali smatramo da stručnjaci za odnose s javnošću napreduju, kroz nova znanja i iskustva, pa im u skladu s tim želimo omogućiti najbolje. Ovo je finansijski najjeftinija konferencija u regiji. Ne libim se reći najbolja investicija za Vaše znanje, ako biste analizirali program konferencije, shvatili biste da s ovim kvalitetom predavača, za ovakav program u Londonu, Berlinu ili Beču morate izdvojiti trostruko više.
CAPITAL: Koje će teme dominirati i ko su predavači koji će biti na ovogodišnjoj konferenciji koja se održava u Hrvatskoj?
KOLETIĆ: Odnosi s javnošću su početak i kraj svih komunikacijskih procesa u jednoj organizaciji. Različite teme turizam, digitala, društvena odgovornost, bankarstvo, mediji, ali i praktični primjeri iz prakse čine fokus ovogodišnjeg PRO PR-a. Ove godine predavaće dvije predsjednice svjetskih udruženja Svetlana Stavreva, predsjednica svjetskog udruženja za odnose s javnošću i Maria Laura Garcia koja dolazi iz Argentine i predsjednica je svjetske organizacije za praćenje medija, te predsjednik japanskog instituta za odnose s javnošću Takashi Inoue. Posebno bih želio istaći da smo ove godine dobili i potvrdu IPRE o njihovoj službenoj podršci, te smo jedina konferencija za odnose s javnošću u regiji koja ima pravo koristiti njihov logo.
CAPITAL: Koliko su ljudi koje se bave odnosima s javnošću zainteresovani da unaprijede svoje znanje na edukativnim panelima koje organizujete?
KOLETIĆ: Iako kompanije bilježe dobre finansijske rezultate poslovanja, nažalost nedovoljno su menadžeri spremni, kako u privatnom, tako i u javnom sektoru, izdvojiti sredstva za edukaciju stručnjaka za odnose s javnošću. Volim istaći da PRO PR nije nikakav spektakl, mi na prvo mjesto stavljamo znanje i povezivanje, zato konferencija nikada, a ove godine se održava 17. put za redom, nije imala jumbo plakat. Konferencija smo koja okuplja lidere, pozicionirane oko menadžmenta unutar komunikacijskog sektora i to je naša ciljna grupa. Nažalost komunikacijskih lidera nema mnogo, postoji znanje, ali da biste bili lider u komunikacijama potrebno je odricanje, dobra organizacija vremena, fokus, ali i upornost unutar organizacije da se vaša pozicija cijeni i razumije. Korporacije to imaju jasno precizirano, javna uprava u tome zaostaje kao i privatni sektor.
CAPITAL: Koliko učesnika očekujete?
KOLETIĆ: Na prvoj konferenciji u Herceg Novom, imali smo oko 160 učesnika, na drugoj u Beogradu, nešto manje oko 140, na trećoj 194 i od tada pa do danas broj naših učesnika se kreće između 190 i 220 koliko ih očekujemo i ove godine kroz tri konferencijska dana.
CAPITAL: Koliko ovakve konferencije mogu da doprinesu poboljšanju inovativnosti i profesionalnosti u obavljanju PR poslova?
KOLETIĆ: Odnosi s javnošću temelje se na kreativnosti implementiranja alata i taktika. Iako danas živimo digitalno i svi govore o digitalnoj komunikaciji ne razumiju da digitala ne može bez PR-a. Jedno je produkcija materijala za objavu na društvenim mrežama i webu, međutim morate uskladiti strategiju s komunikacijskim porukama, stvoriti sinergiju najave novih proizvoda u kampanji, oglašavanja, definisati komunikacijske poruke i sadržaje unutar interne javnosti, a iza svega toga stoje stručnjaci za odnose s javnošću koji moraju ili bi morali postaviti plansku komunikacijsku strategiju. Svaka konferencija ima svoje vrijednosti, pitanje je samo pogleda potencijalnog učesnika što on želi. Danas imamo više od 20-ak konferencija u regiji koje govore samo o digitali. Konferencije koje povezuju oglašivače, medije, komunikatore i promotore. Na tim konferencijama odnosi s javnošću predstavljaju programske privjeske. Ne bih htio nikoga uvrijediti ovime, ali to su činjenice. PRO PR je jedina konferencija koja povezuje u pokretu pod motom Networking in motion i čije su teme fokusirane na ovu struku. Onaj ko se osjeća predanim ovoj profesiji i želi napredovati u njoj onda smatram da bi trebao biti na PRO PR-u. Postoje nacionalne konferencije specijalizovane za teme odnosa s javnošću, ali one u skladu sa svojom misijom moraju predstaviti što više nacionalnih tema i promovisati domaće znanje.
CAPITAL: Da li je svijest o važnosti PR-a imalo poboljšana u odnosu na period od prije recimo pet godina ili kada ste počeli sa organizovanjem PRO PR konferencija u regionu?
KOLETIĆ: Kao i sve oko nas tako se i mi moramo neprestano nadograđivati, mijenjati i prilagođavati. Nažalost svijest o ovoj struci nije onakva kako bih ja želio. Moje kolegice i kolege u javnom sektoru, ali i u brojnim privatnim kompanijama i organizacijama još uvijek nemaju status i percepciju koju oni zaslužuju. Svakako da je struka sama kriva, jer interesi pojedinaca i njihov ego ponekad je jači od misije snažnijeg povezivanja. U Hrvatskoj smo imali dugi niz godina za predsjednicu osobu koja se profesionalno bavila politikom, te istu komentarisala, pa su se brojni stručnjaci za odnose s javnošću povukli iz udruženja. U Mostaru se posljednje dvije godine održava konferencija koja govori o odnosima s javnošću, ali nažalost nije ujedinila struku. Mladi stručnjaci za odnose s javnošću ili su nedovoljno ambiciozni ili jednostavno sukob pogleda i rutina kojom udruženja obavljaju svoj posao nedozvoljava puno vremena. Biti predsjednik nacionalnog udruženja veoma je zahtjevno, traži puno vremena i odricanja i ako nemate tim koji je tu zbog struke, a ne zbog toga da bi predavao na nacionalnoj konferenciji, onda je jako teško izboriti se za struku. Sva naša udruženja slovenačka, hrvatska i ona iz Srbije uspjela su okupiti vodeće nacionalne stručnjake i puno su učinila za struku, ali još nedovoljno da razumiju sistem i društvenu okolinu. Ključ leži u edukaciji menadžmenta o važnosti komunikacija, međutim ako imate lidera, odnosno direktora koji to ne razumije ili ne želi razumjeti, ako imate političara koji je tu samo zbog sebe, svojih interesa, interesa politike i ne razumije da je u funkciji servisa građana, onda odnosi s javnošću doslovce trpe.
CAPITAL: Kako ocjenjujete PR struku – odnose s javnošću u zemljama regije? Šta su osnovni nedostaci domaćeg PR-a?
KOLETIĆ: Osnovni nedostaci su sinergija, neznanje onih koji odlučuju, univerzitetski programi koji se nisu transformisali u duhu potreba tržišta i koji se sporo nadograđuju. Kada zaposleni u odnosima s javnošću shvate da ne smiju biti programski dio neke konferencije nego da ova struka ima dovoljno tema i izazova koje može riješiti, onda će već biti kasno, bojim se da bi zbog digitalne euforije koja je postala jedan od komunikacijskih standarda u skorije vrijeme stručnjaci za odnose s javnošću mogli biti dio digitalnog sektora, nedovoljno se govori i piše o odnosima s javnošću, nedovoljno se ističu projekti iza kojih stoje ljudi.
CAPITAL: Koliko digitalizacija i društvene mreže utiču na mijenjanje načina na koji funkcionišu odnosi s javnošću?
KOLETIĆ: Kao što sam napomenuo digitalne komunikacije ne mogu bez odnosa s javnošću. Budući da danas možete kupiti objave, informacije na svim digitalnim platformama, možemo reći da je digitala promjenila misiju odnosa s medijima, ali ne i odnose s javnošću. Najveći izazov u digitalnoj komunikaciji predstavlja digitalna nepismenost u javnom sektoru. Kada bismo napravili istraživanje koliko političara zastupnika u Saboru, unutar opština, državnih agencija na menadžerskom nivou prolazi edukaciju na ovom području, koliko zna osnove, vjerujte mi da bi rezultati bili poražavajući. Digitalna pismenost je važna u javnom sektoru, jer ako on nije digitalno standardizovan kao što je to u zapadnim zemljama onda mladi zaključuju s pravom da oni tu ne mogu živjeti i zato odlaze. Mladi žive 24 sata digitalno, stoga žele i digitalne servise kojih nažalost nema dovoljno, a birokratija neprestano raste, ali ne u onom sektoru koji bi trebao, a to su komunikacije koje predstavljaju ujedno i transparentnost svake politike.
CAPITAL: Objavljena su imena dobitnika priznanja PRO PR Awards, koliko je kompleksno pratiti rad i ocijenjivati sve one koji doprinose razvoju i pozicioniranju struke odnosa s javnošću?
KOLETIĆ: Ova nagrada utemeljena je nakon analize svih programa nagrađivanja. Shvatili smo da se nagrađuju uglavnom projekti, a ne ljudi na području odnosa s javnošću. Ljudi čine ovu struku ključnom. PRO PR Globe Awards dodjeljuje se u skladu sa pravilnikom, bivši dobitnici nominuju, a naša uloga je da kroz komunikaciju s medijima, kolegama iz struke i institucijama provjerimo da li iza te osobe stoje kvalitetni projekti, bez medijskih spekulacija ili krivičnih prijava. Raduje me što u ovom projektu sarađujemo sa umjetničkim akademijama čiji studenti oblikuju statue koje se dodjeljuju uz priznanja.
CAPITAL: Svjetlana Šurlan
1 komentar
Molimo Vas da pročitate sledeća pravila prije komentarisanja:
Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu [email protected]
Ova drzava je luda. Jos 2004 uvedena licna karta sa biometrijskim cipom, a jos uvek nema zakona o elektronskom potpisu tako da bez togw ova cipovana licna karta dodje kao ona prijasnja. Ne mogu nista raditi digitalno sa njom, ne mogu otvoriti racun online bez odlaska u banku vec moram otici u banku i svaki ugovor moram da potpisujem. Kao da sam nekakva poznata licnost pa mi svi traze autogram. Otpade ni ruka od potpisivanja jer jos nema zakona o elektronskom potpisu koji bi potpis sa licne karte tretirao kao validan potpis jer on se dzaba ne nalazi tu gdje jeste. Zakon o elektronskom potpisu je trebao da bude uveden jos odmah nakon zakona o licnim dokumentima, no medjutim zapelo je negdje na samom pocetku i tako vec 15 godinama i decenijama, s tin da i dalje traje. Taj elektronski potpis je osnovna stvar u elektronskoj upravi. Bez njega, sve mora ici analogno, a to oduzina mnogo vremena, novaca i zivaca na kraju krajeva. Con domen se moze registrovati automarski jer je cjelokupan prices regustracije online, dok kod nas za BA domen moras da skines formular sa interneta, zatim da ga stampas, popunis, potpises, skeniras i saljes postom pa dok dodje pa dok otvore. Kao da vadim gradjevinsku dozvolu s tim da i vadjenje gradjevinske dozvole u mnogim zemljama razvijenog i manje razvijenog svijeta krace traje ta zavrzlama negoli kod nas sa registracijom BA domena, dok do juce ni 4G nismo imali, s tim da jos uvijek ni sad ga nemamo posto tek treba da se uvede. Dalje da ne pricam koliko nazadujemo sto se tice takozvane digitalne agende. Kakva nam je drzava, i cipovani licni dokumenti su korak od 1000 milja. Uzas! Ovi nasi politicari na vlasti nisu ni svjesni u kom se vijeku nalaze i da je internet, preko Wi-Fi mreze, dostupan svima ili maltene svima te stoga nije ni cudo zasto mladi bjeze posto tamo je sve online ili jednostavno, ono sa cemu mi se susrecemo i dan danas, na Zapadu se sjecaju kroz tragikomiku. Dovoljno je samo reci da zbog nekih zakona i dan danas registracija firme je mukotrpan posao. Normalan svijet nam se smije kad cuje sa kakvim preprekama se jos uvijek susrecemo, dok neke od tih prepreka oni nikada nisu ni imali! Sporost reformi u BiH je nevjerovatna! Ovim tempom trebace nam jedno 100 godina da stanemo na zelenu granu. Trebale bi se reforne jedno 10 do 30 puta brze desavati da bi se kroz nekoliko godina vidjela sustinska razlika, a ne samo beznacajni statisticki sminkeraj.