Komentar: “Duše su nam prodali”

   – Poslovni portal CAPITAL.ba i Nezavisne novine proteklih dana objavile su seriju od 20 tekstova kako je propala banjalučka privreda. Odvojeno od iznesenih činjenica u tekstovima, na kraju objavljujemo komentar urednika CAPITAL-a zašto, po njegovom ličnom mišljenju, niko nije i neće odgovarati za privredni kriminal u Republici Srpskoj.  

Piše: Siniša VUKELIĆ

Oni koji su stvorili Ove nikada neće uništiti svoje finansijere. Okrenuti se protiv novostvorene elite značilo bi sebi potpisati smrtnu političku presudu. Cijeli grad zna ko je upumpavao u koje stranke i ne samo u jednu. Rizik je prevelik da se klade samo na jednog konja, bez obzira na to hoće li on završiti u ili ispred parlamenta.

Da budemo iskreni, zar je tajna da su Vidović, Dušanić i ostali glavni finansijeri SDS-a, da su lokalni bogataši preživjeli PDP-ovu nepostojeću odmazdu zato što ih Mlađo voli, zar niko nije primijetio da je Ševa obezbjeđivao limuzinu Čaviću, a on njemu legalizaciju pumpe. Zar stvarno misle da mislimo da su se prasići i janjići sami poklali ispod hiljada šatorskih izbornih gozbi, kako mi to reče Vasić, da nije bilo Stankovića, Ćubića, Milanovića, Jovića i Grbića.

Zar treba da očekujemo od gradske Skupštine da učini više od jalovog razmatranja periodičnih izvještaja o stanju u privredi, dok su zauzeti prioritetnijim poslovima “ugradnje”. Pa od današnjeg sastava gradskog parlamenta nikada nije bilo više priučenih, seoskih kabadahijskih odbornika koji su se obogatili na grbači Banjalučana, a u zgradi Gradske uprave jedino su znali gdje se vadi izvod iz knjige rođenih i poslije uspjeh zaliti vinjakom u Snack baru.

I onda mi treba da vjerujemo da je Njihov stav borba protiv Njih. Njih koji su Njih stvorili. U ovoj zemlji na vlast se može doći samo ako imaš novac. Postoje samo dva izvora. Stranci i domaći tajkuni. Ko god te pogura, moraš ga “ispoštovati”. U oba slučaja cijenu smo plaćali, plaćamo i platićemo mi.

Osjećaj gorčine slabiji je samo od njihove uvrede kada im to spomenete. Ne spore oni da su se nakrali, da kradu i da će nastaviti, ali smatraju da je prošlo vrijeme i da bi sada trebalo da ih smatramo uglednim građanima, elitom, bez obzira na to što još koriste prvu verziju mobilnih telefona, izlizanih tipki, koji su platili nekoliko hiljada maraka prije 2000. godine.

Prvi put u istoriji jedan zakon, Zakon o privatizaciji, usvojen je u Narodnoj skupštini konsenzusom. Poslije 17 godina praćenja procesa privatizacije, stotina licitacija, direktnih prodaja i tendera, siguran sam, svi su znali šta slijedi poslije tog zakona, i svima je odgovarao. Pitanje je bilo samo brzine dolaska do korita. Mile poslije usvajanja nije dugo ostao, ali su zato SDS i PDP krčmili nemilice, ostavljajući najbolji komad za kraj. Kada su ga već ispekli, Mile im ga je uzeo sa stola. “M:tel” ga je održao na vlasti sve ove godine.

Priča o borbi protiv loše privatizacije je upravo to – priča.

U vašim fabrikama, poslovnim prostorima, na gradskom zemljištu su oni čije su nove zgrade, svadbeni i auto saloni u Banjaluci, koje vidite dok idete na biro i oni čiji vas Q7 zaprska dok prelazite ulicu kod apoteke da na svoju ruku uzmete lijek jer nemate osiguranja.

Ako do sada niste shvatili – niko nikad neće biti na Tunjicama zbog kriminala u privatizaciji. Nekoliko likova koji su otkazali poslušnost gazdama, nekoliko disidenata koji nisu htjeli da se rastale s finansijerima, jer su greškom davali drugoj političkoj stranci da bi sebi produžili politički život, se ne računa.

Propast nekog od kontroverznih biznismena, omiljenog novinarskog opisa uspješnog lopova za koga svi znaju kako je za nekoliko godina došao do novca, ali niko ne smije javno reći, a još manje ga uhapsiti, dešava se samo pod jednim uslovom. Da mlađi, brži i beskrupulozniji odluči zauzeti njegovo mjesto kod šefa. Umišljeni u svojoj veličini, sigurni u novac koji su davali, ne primjećuju da ih političari hrane i stvaraju ne da bi im bili drugari za života, već iz istog razloga zbog kojeg dobar domaćin tovi svinju. To je jedino što ona još može učiniti za njega. Jesmo li zaboravili Dušanića, “Peti neplan” i “Željograd”, Roguljića, Čoloviće i ostale.

Ravnopravna je ta borba. Oni Njima daju da ih stvore, Oni stvaraju od Njih monstrume, koje poslije dokrajče u direktnom prenosu ili iza vrata restorana zatvorenog tipa, u zavisnosti kakvu poruku i kome žele poslati. Istovremeno ustupajući njihove serfitikate za otvaranje ministarskih kabineta nogom novima jer samo novi su odani kao stari na početku.

Od Direkcije za privatizaciju, sada IRB-a, preko komične Komisije za reviziju privatizacije, šoumenskih zatvaranja i oslobađanja u režiji Specijalnog tužilaštva, imali su samo jedan cilj – da cilj nikada ne bude ostvaren. Ostvarili su ga. Vrijeme nagriza i guta. Sjećanje na banjalučke fabrike je sjećanje.

Jedva smo kroz ovaj serijal uspjeli pronaći sagovornike. Na radničkim rukama nema više žuljeva, ali u njihovim kostima još je strah, neobjašnjiv, iako su posljednje što su izgubili bile propale neplaćene godine života, zarađenih plata i neuplaćenog staža. Direktori koji se nisu “snašli” dosta im je priče, samuju ili su mrtvi, drugi imaju mnogo više razloga da ćute jer se ne hvali uslugama u mraku, koje se plaćaju na ruke.

Sindikati nikada neće prihvatiti svoju odgovornost, jer njihovi članovi su u firmama koje dobro rade. Obrazovanje, policiju, javnu upravu, “Šume” i “Elektroprivredu” još nisu privatizovali, interese ostalih koji su na ulici ne brane, jer kažu nisu njihovi članovi. Poltronstvo prema svakoj vlasti dobro se vraća kroz podršku za još jedan mandat na drugom spratu zgrade na uglu.

I zato je ovo naš usud koji nismo zaslužili, ali kojem smo doprinijeli. Svakim glasom plaćenim toplim pivom i užeglim komadom masne svinjetine.

Radno mjesto smo dali da bismo slušali megalomanska obećanja da će nam biti bolje kada Sarajevu presuši Miljacka, a Hrvati ostanu bez kockica na zastavi.

Mrtvima smo plaćali njihove vrijeme da pljačkaju, živi koji su se vratili dobili su vaučere, koje su dali u fondove ili prodali na ulici većim zločincima svog naroda nego protiv kojih su se borili na frontu. “Samo da se rat završi i obračunaćemo se s profiterima”, završilo je tako što su im pomogli da njihovom krvlju plaćenim vaučerima preuzmu njihovu firmu u kojoj, ako imaju sreće, bivši radnici i bivši borci rade kao noćni čuvari za 250 KM. Dobri su u tome, ne mogu zaspati, jer ih geler u noći probada češće nego bezizražajni pogled žene i razočarane psovke sina koji ima 35 godina, ali nema dana staža.

Borba je bila za njih. Njima se isplatila. Mi smo je platili. I ništa ne boli više od mirenja sa sudbinom koja isijava na svakom koraku. Zašto im opraštamo? U ime koga? Zašto sprega kriminalaca, elite, političara, sudova, zvanične i poluzvanične policije ima opravdanje, osim ako ono nije u nama. Znaju da nemamo snage da im se odupremo. Volja nije dovoljna. Želja je ugašena, a sve ostalo kontrolišu.

Griješe svi koji misle da je rješenje u strancima. Oni im više odgovaraju nego drugi, novi. Iako sve znaju, do posljednjeg feninga. Boli ih briga, ne pljačkaju Nijemce, Amerikance ili Britance, već svoj narod. Drugo, političari s orasima u džepu su najkorisniji. Nabroje im svaki, iza zatvorenih vrata, prije nego što im pod nos gurnu papir za autogram.

Nisu problem Srpske Sarajevo, Zagreb ili Amerika. Nepostojanje demokratije, ukočenost od straha, apatija, razočaranost i u kriminal potopljeno društvo je stvorilo zombija od svojih građana koji traže kap krvi u novinskim crnim hronikama, tješeći se da je nekome gore mrtvome. Varaju se. Mrtvi su platili jednom, ostali to čine svaki dan, poginjući glavu da ih crni audi ne uprska, barem po obrazu, za koji vlasnik limuzine i ne zna za šta služi. Oni su, i ponovo bi, kvadrat svog obraza dali za centimetar stražnjice u grijanom sjedištu iza zatamnjenih stakala.

Ne vrijeđa više što nas lažu da nas nisu pokrali, već što očekuju da im vjerujemo.

CAPITAL.ba