Ko će pojesti skakavce?

piše: Srđan Blagovčanin, predsjedavajući Upravnog odbora TI BiH

Sada već davne 1999. godine Chris Hedges člankom u New York Timesu  iznio je tvrdnje da su bosanskohercegovački lideri pronevjerili astronomski iznos veći od milijardu dolara.

Taj tekst je izazvao burne reakcije bosanskohercegovačkih lidera i najave tužbi protiv novinara i uglednog američkog lista, koje ipak nisu nikada podnesene. Tekst je ipak uticao na to da problem korupcije ispliva pri vrhu liste prioriteta međunarodnih graditelja i upravitelja države u BiH.

Sve češće je počeo cirkulisati podatak da je Bosna i Hercegovina primila najveći iznos donatorske pomoći u periodu post-konfliktne rekonstrukcije, veći čak i od onog koji je dobila Njemačka (per capita dakako i kada se uzmu u obzir razlike u vrijednosti novca) nakon Drugog svjetskog rata u okviru Maršalovog plana. Tačan iznos i način utroška nikada nisu utvrđeni, iako su tri parlamentarne komisije pokušale da obave taj posao.

Proces privatizacije koji je vođen u zemlji prema 13 različitih zakonskih rješenja i koji je provodilo 13 različitih institucija, rađen je po modelu spržene zemlje iza koga je ostala pustinja, fabrike bez radnika, radnici – socijalni slučajevi bez nade, a državno bogatstvo vrijedno nekoliko milijardi prešlo u ruke šačice pojedinaca.

Kao odgovor na problem korupcije međunarodni graditelji države su pokušavali uspostavljenjem odgovarajućih zakonskih i institucionalnih rješenja stvoriti pretpostavke za efikasnu borbu protiv korupcije. Stvoren je pravosudni sistem i struktura agencija za provođenje zakona na državnom nivou. Uspostavljena je zakonska infrastruktura za borbu protiv korupcije.

Međutim čitava struktura se raspala kao kula od karata kada se međunarodni graditelji i upravitelji BiH povlače iz operativnog upravljanja zemljom nakon propasti famoznog Aprilskog paketa ustavnih reformi. Nastali vakum moći koji su iza sebe ostavili međunarodni graditelji i upravitelji, vrlo vješto popunjavaju domaći lideri stavljajući pod efektivnu kontrolu sve institucije u zemlji, obesmišljavajući podjelu vlasti, te stavljajući i sve resurse pod kontrolu, brišući tako imaginarnu liniju razdvajanja između javnih budžeta i vlastitih džepova.

Nakon toga sve je bilo lako i svedeno na pitanje njihove vlastite mjere. Ali kako kaže ona narodna, obraza nemaju, a boga se ne boje, uslijedile su kao na filmskoj traci afere koje su smjenjivale jedna za drugom, a za sticanje neograničenog bogatstva samo je nebo bila granica. Desetine i stotine miliona maraka nepogrešivo su prelazile u ruke očeva nacija i onih za koje oni procjene da su dostojni.

Od tada na ovamo, svi pokazatelji nivoa korupcije, vladavine prava, ljudskih prava, demokratije strmoglavo idu na dole, raste samo nivo zaduženja i broj onih koji glavom bez obzira bježe iz zemlje.

Taktika vladajućih gospodara života i smrti, uvijek je bila ista konstantno održavanje krize, s povremenim erupcijama eskalacije krize obično pred izbore, da se biračko tijelo drži homogenim i da slučajno ne bi na dnevni red došlo pitanje pljačke epskih razmjera.

Javne nabavke postale su sinonim za korupciju, a zapošljavanje u javni sektor način regrutovanja stranačkih pristalica.

Bilo bi svakako simplificiranje za ovakvo apokaliptično stanje u kojem se zemlja nalazi okriviti samo i isključivo tri jahača bosanskohercegovačke apokalipse Dragana, Milorada i Bakira. Oni su, koliko god bila neprijatna i nepodnošljiva, ipak samo posljedica. Kao što još davno pjesnik primjeti, ako smo pali bili smo skloni padu. Društvo potpuno devastirano ratnim konfliktom, na razvalinama socijalističke države, koje je prolazilo i još uvijek prolazi beskrajnu divljačku tranziciju, teško da je moglo izgraditi državu utemeljenu na liberalnoj demokratiji i vladavini prava. Koliko god nas u to uvjeravali i pomagali ne uvijek i dobronamjerni međunarodni graditelji i upravitelji države.

Nakon svega izrečenog a vraćajući se u godinu 2021, duboka politička kriza koja je paralizovala sve institucije logična je posljedica godina propadanja. Od institucija ispražnjenih od svakog sadržaja i lišenih iluzija o ostvarivanju misije zbog koje bi trebalo da postoje ne očekuje više niko ništa. Proces raspadanja pravosudnog sistema pred očima cjelokupne javnosti mučno je gledati, posebno u slučajevima kao što su ubistvo Davida i Dženana, gdje štiteći svoje gospodare, pravosudni monstrumi potpuno posvećeni opstrukciji pravde,  njihovim su porodicama napravili pakao od života.

Tek da ne bismo imali ikakvih dilema ili iluzija tužiteljica na snimku razgovora između Gordane Tadić i famoznog Osmice fino zaključi „Ti znaš da se ne može raditi visoka korupcija“. Znamo tužiteljice, zato i jeste vi tu, na toj poziciji. I izvršna i zakonodavna vlast jednako spadaju u domen fikcije. Vlast u Federaciji BiH nije ni formirana od posljednjih izbora, niko više i ne zna koliko ima članova Vlada i čemu služi.

Zato ne treba ni pokušavati tražiti racionalna objašnjenja za posljednju institucionalnu krizu zbog blokade institucija BiH od strane partija iz RS. Naravno nema nikakve sumnje da je nametanje zakona od strane neizabranog autoriteta u 21 vijeku potpuno suludo i besmisleno. Uostalom oko toga se slažu i Evropska komisija, Vijeće Evrope, Venecijanska komisija i svaki iole kredibilan međunarodni autoritet.

Međutim zbog toga blokirati institucije, čineći najdirektniju štetu onima koji su vas izabrali tek je potpuno besmisleno. Još je nevjerovatnije da se vladajućoj koaliciji u tome pridružila opozicija iz RS. Ista ona opozicija kojoj je Dodik u lice u parlamentu RS rekao da je prati i prisluškuje. Ista ona opozicija koja je bila nijemi svjedok epskih korupcionaški afera kojim se vladajuća klika u RS na čelu s Dodikom obogatila do neslućenih razmjera.

Kao i kod svih prethodnih kriza i za razumijevanje ove krize treba poći od ključne premise da je status quo ključni interes vladajućih elita. Ozbiljne, suštinske reforme, naravno nikako, ni slučajno, one osim što bi im ograničile kontrolu nad resursima, mogle bi biti i prečica za zatvor. Eskalacija krize također ne, jer je nepredvidljiva, i tu takođe političke elite puno rizikuju zbog mogućih nepredvidljivih obrata. Dakle, samo i isključivo status quo.

I nakon ove krize nastaviće se dalje uvećavanje bogatstva pomenutih jahača apokalipse. Ona milijarda iz 1999. o kojoj je pisao Chris dosada se već uvećala nekoliko puta ili nekoliko desetina puta, vjerovatno nikad nećemo ni saznati koliko. Odgovarajući na metaforično pitanje iz naslova opet metaforično, ko će pojesti skakavce koji su nam pojeli godine i milijarde odgovor je samo jedan – građani BiH.

Naravoučenije svakako nije da je odustajanje opcija. Naše međunarodne partnere moramo uvjeriti da nije rješenje da nam šalju upravitelje, već da nam pomognu u izgradnji civilnog društva i demokratizaciji. Također, da nije lijepo da agoniju produžavaju dajući u ruke dodatne pare našim liderima, sa kojima znamo već šta rade. Za proces oslobađanja države dvije su nam stvari vrlo bitne:

1. Pošteni izbori i
2. Uspostavljanje pravosuđa (u punom smislu te riječi).

Kako to i postići pitanja su već za neki drugi tekst.