ŠAMAC – Korparstvo, nekada unosan zanat od kojeg su ljudi zarađivali dobar novac, sada polako izumire.
Nekima je to danas postao hobi i mogućnost da zarade koji dinar više, ali aktivnog rada u ovom zanatu više gotovo da i nema.
Mladi ne žele da se bave korparstvom, a nekada su na području Posavine organizovani kursevi na kojima su polaznici učili da pletu korpe. Bilo je mnogo mladih među tim zanatlijama, a danas je sav posao spao na stare majstore koji čuvaju ovaj zanat od izumiranja.
Danas se plantaže vrba prostiru na 20 hektara, a prije 30 godina bilo ih je na 200 hektara.
Oni koji se bave korparstvom, uglavnom iz hobija, u poznim su godinama, a vrbu koriste kao sirovinu za izradu ukrasnih i upotrebnih predmeta, dok mladi za ovaj posao nisu zainteresovani.
Prema riječima starih korpara, koji se više ne bave ovim zanatom, proizvodnja ukrasnih i upotrebnih predmeta od šibe nekada je bio porodični biznis od kojeg se moglo dobro živjeti.
Nikola Nestorović iz Brvnika, koji je prije pola vijeka počeo da radi i plete korpe, kaže da su “samo potrebne vješte ruke i nešto alata”.
“Moji roditelji su se bavili ovim zanatom i ja sam to naučio od njih. Nikada nisam bio zaposlen i sve što imam – kuću i imanje, kao i školovanje djece, sve mi je to omogućila zarada od pletenja korpi. Radio sam i u ratu, dolazili su ljudi iz Srbije. Mi njima korpe i predmete od šibe, a oni nama deterdžent i ostale namirnice”, priča Nestorović.
Uslovi su nekada bili idealni, čak su korpari dobijali kredite bez kamate da prošire zanat.
“Prije je u svakom gradu bila po jedna korpara – u Gradačcu, Orašju, Šamcu… Koliko smo ispleli – to se uzelo. Velike plantaže šibe su prskali avionima. Bio je veliki poljoprivredni kombinat i od nas su otkupljivali sve i redovno plaćali“, navodi majstor Nestorović.
Danas on radi samo po narudžbi, te pravi namještaj i flaše, a kao problem ističe godine. Takođe, žali se da nema nasljednike koji bi nastavili tradiciju.
“Sin mi je profesor i voli više poljoprivredu, radi na zemlji, nema volje za pletenjem korpi, a snaja ima obaveze oko djece. Tako ja radim koliko mogu i kako mogu“, navodi Nestorović.
Nedaleko od kuće Nestorovića u Brvniku nalazi se plantaža vrbe od jednog hektara koju obrađuje pedesetsedmogodišnji Goran Čeliković, a pomažu mu supruga i kćerka. Oni pletu predmete od šibe.
“Od rezanja do konačnog proizvoda dug je proces, koji podrazumjeva sortiranje, kuvanje, sušenje i skladištenje i tek onda slijedi lakiranje i priprema za pletenje“, objašnjava za Srnu Čeliković, koji se ovim zanatom bavi 35 godina.
Prema njegovim riječima, mladi uopšte više neće da se bave tim zanatom.
“Za njih je dnevnica od 20 ili 30 KM mala. Ja proizvodim sitne korpice za cvjećare. Ne mogu da radim krupnije proizvode jer sam invalid, a imamo jednog korpara iz Domaljevca koji izvozi za Njemačku“, navodi Čeliković.
Čeliković ističe da su se majstori nekada otimali za robu da rade, a danas on već četiri godine radi za istog kupca koji nije ni za jednu KM podigao cijenu.
Takođe, danas nema, kao prije, narudžbi za pravljenje regala i namještaja od pruća.
“To je prije bila serijska proizvodnja. Tada sam bio kooperant sa šamačkom `Korparom`, koja je imala oko 2.000 kooperanata. Dnevno se izvozilo za Ameriku. To su bile kompozicije koje su izlazile iz Šamca“, priča sa sjetom Čeliković.
On napominje da daje kupcima gotov prizvod ne uzimajući od njih materijal, jer je cijena materijala kod njih skupa.
“I ovo malo korpara je već starije i nešto srednje generacije. Izumire tradicija koja je ovdje pravila čuda“, kaže Čeliković.
Proizvodi od pruća su, posebno u inostranstvu interesantni, i prodaju se, ali uskoro neće imati ko da ih izrađuje, zanat izumire, a korpari navode da bi se situacija možda i promjenila ako bi proizvođači industrijske vrbe imali neku vrstu podsticaja. Srna