ZAGREB – Vojna industrija postaje sve važniji izvozni sektor u Republici Hrvatskoj, posebno zbog podatka da postoje tvrtke koje gotovo svu svoju proizvodnju izvoze, a nije nebitno spomenuti da se može očekivati samo napredak. Pogotovo jer Hrvatska uskoro ide u nabavku novih borbenih aviona, a zbog specifičnosti ovakvih kupoprodaja, takvi poslovi najčešće završe i povećanim izvozom oružja iz države koja kupuje zrakoplove.
No, što kažu brojke? Procjene Hrvatske privredne komore, temeljene na brojkama samih poduzeća, ali i Alana, kompanije specijalizovane za prodaju vojne opreme u vlasništvu države, vojni izvoz u 2016. godini nadmašio je milijardu i pol kuna prihoda. U globalnom hrvatskom izvozu to možda i ne izgleda pretjerano impresivno, jer čini oko dva posto od ukupnog izvoza koji se u 2016. godini zaustavio na oko 92 milijarde kuna. No, tu je nekoliko kvaka. Prije svega, struktura izvoza Hrvatske je takva da pojedine industrije samo jednim proizvodom mogu biti veliki uzroci povećanja izvoza. Još je bitnija stvar da vojna industrija, zbog načina poslovanja, direktno pomaže i drugim granama poboljšanjem izvoza, piše Novi list.
Najbolji primjer za to je Podravka, glavni proizvođač dnevnih vojnih obroka za Oružane snage Republike Hrvatske. Taj obrok je toliko dobar (a radi se o uobičajenim Podravkinim proizvodima) da su u pojedinim stranim misijama američki vojnici spremno mijenjali dva svoja za jedan hrvatski. Još je veću reklamu napravio Steve1989, videobloger i najpoznatiji kušač vojnih obroka na planetu, kojeg prati preko pola milijuna pretplatnika. U svojoj analizi se oduševio hrvatskim obrokom koji je prozvao jednim od najboljih na svijetu, a posebno je hvalio goveđi gulaš, navodeći da je jedan od najboljih koje je uopće jeo, a ne samo u vojnim obrocima.
Tako se kroz vojnu saradnju Podravka uspješno reklamira i na stranom tržištu, a njezini izvoz, iako je dijelom vojno motivisan, vodi se pod prehrambenu, a ne vojnu industriju. Koprivnička firma je neupitno najbolji primjer ovakve saradnje hrvatske vojne strukture s industrijom, ali nije i jedini, primjerice slične stvari radi i tekstilna industrija. Tu se kao najbolji primjer ističe omiški Galeb, koji je uspio pobijediti na natječaju za nabavku gaća i čarapa u samom NATO-u, što je posao koji se procjenjuje na pet milijuna evra. I golema pozitivna injekcija za omiško poduzeće koje je prije nekoliko godina bilo na rubu propasti.
Jednu stvar treba napomenuti kod direktnog vojnog izvoza – posljednjih godina sve veće iznose zarađuje sama država, odnosno Ministarstvo obrane koje prodaje stare zalihe streljiva i oružja trećim državama. Jasno, tu je već godinama moralnost ovakvih poslova upitna, ali treba biti objektivan kad je vojna industrija u pitanju, moralnost uvijek jest upitna. Naime, Hrvatska je, neovisno koja strana političkog spektra vladala, oružje prodavala na Bliski istok, prije svega Jordanu i Saudijskoj Arabiji. Te su se države ugovorima obvezale da to što je kupljeno neće dijeliti dalje, ali je javna tajna da se manje-više veći dio toga predao pobunjeničkim frakcijama u Siriji, kako koja je u to doba bila aktualna. I tu se zapravo ništa ne može poduzeti.
Što se tiče klasične prodaje, zasigurno najveće perjanice u Hrvatskoj su HS Produkt, koji oko 98 posto svoje proizvodnje plasira na spoljna tržišta, te Šestan Busch, međimurska firma koja je nakon ulaska i stranog kapitala u vlasničku strukturu postala poznata kao proizvođač možda i najboljih kaciga na svijetu. Neizostavno se mora spomenuti i »Đuru Đakovića«, koji možda nema greenfield proizvode kao prethodne dva preduzeća, ali je suradnjom s finskom Patrijom došao na razinu da postane bitan element na svjetskom tržištu. Kod slavonskobrodskog giganta postoji i zapravo najveća mogućnost rasta. Nije neka velika tajna da se na nekoliko bliskoistočnih tržišta pokušava prodati oklopnjak Patria kao novi izbor tih vojski koje su uvijek voljele imati moderno oružje, pa koliko košta da košta. Samo jedan taj uspješan posao dignuo bi znatno izvoz čitave vojne industrije.
Treba kazati kako je bum hrvatske vojne industrije krenuo smisleno, iznutra, a ne odmah suludim jurcanjem prema izvozu. Prije nekih pet-šest godina su u MORH-u odlučili forsirati domaće proizvode u nabavci za vojne sustave. To se na kraju pokazalo krajnje isplativim, kako za MORH, tako i za proizvođače koji su se pokazali uspješnim, a dobijali su i izuzetno bitnu referencu.
Još jedna bitna priča je još uvijek u razvoju. Hrvatski vojni sustav pati od nedostatka tvornice streljiva. Kako u bivšoj Jugoslaviji zapravo niti jedna velika nije bila u Hrvatskoj, takvo je stanje ostalo i nakon Domovinskog rata. Danas već dolazi do problema s nabavkom streljiva, jer se stare zalihe troše, a trebaju i novi kalibri zbog prelaska na NATO standarde. Stoga se sad već nekoliko godina pokušava dogovoriti realizacija izgradnje tvornice streljiva, koja bi se možda čak gradila u javno-privatnom partnerstvu MORH-a i HS Produkta, s obzirom da i ozaljski proizvođač oružja ima velike potrebe za streljivom. U takvim kombinacijama bi ostala i količina za izvoz sasvim pristojna. Novi list