ZAGREB, Prema nedavnom istraživanju koje je provela agencija GfK, za najveći broj hrvatskih građana kulen i Bajadera najpoznatiji su hrvatski proizvodi. Većina ispitanika te bi dvije gastronomske delicije najradije poklonila strancima kao nešto „tipično” hrvatsko. Na trećem je mjestu Vegeta, pa kravata, domaće vino i maslinovo ulje, licitarsko srce, rakija, pršut i paški sir.
Zanimljivo je da izbor „tipičnog” hrvatskog proizvoda zavisi najviše o regionalnoj pripadnosti građana, pa tako polovina Slavonaca tipičnim hrvatskim proizvodom smatra kulen, Zagrepčani Bajaderu i licitarsko srce, stanovnici sjeverne Hrvatske Vegetu, Ličani preferiraju vino i pršut, a Istrani i Dalmatinci, naravno – maslinovo ulje.
Iako se Hrvatska može podičiti velikim brojem svojih autohtonih brendova kao malo koja zemlja u Evropi, treba znati da je RH prije ulaska u Evropsku uniju zaštitila samo 12 svojih autohtonih prehrambenih proizvoda. Međutim, ta vrsta zaštite vrijedi samo na domaćem – hrvatskom tržištu, piše Glas Slavonije.
Istu proceduru svi ti proizvodi tek trebaju proći u EU, gdje mogu dobiti oznake izvornosti, geografskog porijekla ili tradicionalnog ugleda. Ali do toga je još dug i mukotrpan put i nije isključeno da se dogode i druga neugodna iznenađenja kao dva nedavna s prošekom i istarskim teranom. Mnogi, u Hrvatskoj strahuju kako bi ih mogli preduhitriti drugi i oteti i ono što smatraju isključivo svojim, poput kulena, pršuta, čvaraka i sličnog.
Naime, osim baranjskog kulena zaštićenu oznaku geografskog porijekla danas u Hrvatskoj imaju još samo virovitička paprika, dalmatinski, drniški te krčki pršut, lički krumpir, meso zagorskog purana te poljički soparnik. Oznaku izvornosti na rnivou Hrvatske nose ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres, ogulinski kiseli kupus, varaždinsko zelje i istarski pršut.
Hrvatska je dosad zaštitila i 23 jaka alkoholna pića i vina. Među njima su poznati dingač i plešivica te rakije – poput travarice i loze. Zasad, međutim, nije zaštićeno ni jedno tradicionalno hrvatsko jelo, kao što su slavonski čobanac, dalmatinski brudet, zagorski štrukli ili međimurska gibanica.
U Ministarstvu poljoprivrede Hrvatske kažu da je taj proces složen i dugotrajan, a u EU, čiji članovi postaju za nepuna dva mjeseca, procesi zaštite pojedinih proizvoda traju i do pet godina. Dakle, sve ono što će se zaštiti na nivou Unije biće bolje brendirano na tržištu od 500 miliona potrošača. S obzirom na to da takvi proizvodi pripadaju višim cjenovnim razredima a na tržištu EU raste potražnja za autohtonim proizvodima posebne kvalitete, jasno je što to može značiti u prihodovnom smislu. Slovenija je, u tri kategorije zaštitila 16 proizvoda i jela, Italija čak 251, a Francuska i Španija dvjestotinjak.
I dok Francuzi imaju šampanjac, Italijani parmezan, Slovenci teran, Španci paelju i još 200-tinjak proizvoda sa zaštićenom oznakom porijekla, Hrvatska nema, zapravo, ni jedan. Jer ta procedura nije završena ni sa slavonskim kulenom ili njegovom sekom, ni s paškim sirom, ni s dalmatinskim pršutom. Četiri proizvoda imaju priznatu tek izvornost – to su istarski pršut, cresko ekstra djevičansko maslinovo ulje, ogulinski kiseli kupus i varaždinsko zelje.
Osam ih ima priznato porijeklo – baranjski kulen, dalmatinski, drniški i krčki pršut, lički krumpir, zagorski puran, poljički soparnik i virovitička paprika. Ali prava bitka za priznavanje tek slijedi s ulaskom u EU. I to sve zbog toga što su u Hrvatskoj bili lijeni i nepripremljeni za ono što ih čeka.
U posljednjih deset godina nastala je prava eksplozija različitih festivala, manifestacija autohtonih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, gdje svaka regija pokušava nametnuti svoju autohtonu gastroponudu. Kako je rastao interes potrošača, tako je rastao interes proizvođača da dokažu i zaštite svoj proizvod, kao izvorni, jedinstveni.
Tada nastaju problemi. Prosječni hrvatski potrošač, kupujući razne poljoprivredne ili prehrambene proizvode u svom omiljenom supermarketu, na policama nalazi različite proizvode obilježene različitim marketinškim oznakama. Upravo velika raznolikost marketinških oznaka dodatno zbunjuje, ne samo kupce nego i hrvatske proizvođače hrane.
Marketinške oznake su oznake kvalitete ili oznake porijekla, koje se donose na temelju internih pravila nadležnih institucija ili pravnih osoba koje dodjeljuju oznake. Ta interna pravila mogu se mijenjati, a vlasnici oznaka ne moraju informisati kupce o njihovim izmjenama. U većini slučajeva na hrvatskom su tržištu nacionalne oznake, ali ima i internacionalnih oznaka namijenjenih hrvatskom tržištu.
Proizvođači hrane često su u zabludi jer očekuju da s dobivanjem neke marketinške oznake imaju i pravnu zaštitu svoga proizvoda. No sve one ne pružaju pravnu zaštitu, poput oznake izvornosti, oznake geografskog porijekla ili oznake tradicionalnog ugleda, koje su u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede Hrvatske.
S ulaskom u EU ništa dramatično neće se promijeniti što se tiče hrvatskih autohtonih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Svi hrvatski zakonski okviri u proizvodnji hrane usklađeni su i identični onima u zemljama EU. Novi zakon o podsticajima u poljoprivredi i ruralnom razvoju dodatno valorizira i potiče autohtone proizvode, odnosno tradicionalne pasmine i proizvodnju.
Ali, nažalost, problemi Hrvatske ostaju i dalje otvoreni. Hrvatska i dalje ostaje taoc svoje neuređene proizvodno-trgovačko-marketinške vizije. Danas, recimo, ima nekoliko verzija „autohtonog proizvoda”, pri čemu različiti trgovački lanci, prepoznajući svoj interes, nude „svoju izvornost”. S ulaskom u EU stvari će se dodatno zakomplikovati ako Hrvatska ne zaštiti svoje nacionalno prepoznatljive autohtone poljoprivredne proizvode. Zbog toga se ne treba čuditi ako se jednog dana na tržištu pojave norveški čvarci ili kiparski kulen. Glas Slavonije
Hrvatska u EU ulazi bez ijednog zaštićenog proizvoda
