BRISEL, Godina 2012. za Evropsku Uniju je ponovo bila krizna godina, možda čak i najgora dosada.
Međutim, pred kraj godine, gotovo da više niko nije spominjao raspad monetarne unije, odnosno evrozone.
Još početkom decembra izgledalo je kao da će evropska unija u novu godinu ući podjeljenija nego ikad. Onda je na posljednjem samitu EU ipak bio vidljiv novi zajednički optimizam.
Evrozona nije tako labilna kao što je bila na početku godine, mada još uvijek ima mnogo problema koje treba riješiti.
Dužnička kriza je u 2012. bila sveprisutna tema koja je istovremeno sve ostalo gurala u pozadinu: građanski rat u Siriji, zaoštravanje sukoba na Bliskom istoku, prevrate u Egiptu, EU je sve to posmatrala samo krajičkom oka. Čak i za važna pitanja poput evropske integracije Srbije i ostalih država bivše Jugoslavije, Unija jedva da je smogla snage. Hrvatska će, doduše, vrlo brzo postati članica, međutim, na posljednjem samitu je kancelarka Angela Merkel eskplicitno rekla da još “nije vrijeme“ za početak pregovora sa Srbijom“. Sve je podređeno zadatku učvršćivanja monetarne unije.
Razmatranja o istupanju Grčke
Neke stvari govore u prilog tome da je kriza ove godine dostigla vrhunac, i da sada stvari idu na bolje. A ako želimo tačno da odredimo kada je to bio vrhunac krize: najvjerovatnije u proljeće. Predsjednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo tada je upozorio da evropski projekat i njegove tekovine nisu neuništivi. A predsjednik Evropskog parlamenta Martin Šulc visoku nezaposlenost mladih nazvao je sramotom koja iz temelja uništava evropsku demokratiju. Vladala je atmosfera kataklizme, a bilo je i onih koji su predviđali brzi kraj evra.
Zemlja na koju se još uvijek odnosi većina upozorenja, pritužbi i nada je Grčka. Tamo se primjenjuje već drugi program pomoći. Oli Ren jednom je rekao: “Ta zemlja je čitavu deceniju živjela iznad svojih mogućnosti.“ Zahtjevi da Atina napusti evrozonu u proljeće nisu pristizali samo iz Njemačke.
Evropska centralna banka smiruje situaciju
Politika za spas evra radikalno se promijenila u ljeto. Mario Dragi, predsjednik Evropske centralne banke (ECB), iznenada je najavio da će kupovati obveznice država pogođenih krizom – u slučajevima nužde i bez ograničenja – kako bi se smanjilo njihovo opterećenje kamatama. Za predsjednika Njemačke Bundesbanke Jensa Vajdmana to je i dan danas najveći grijeh, drugi, pak, u tom potezu vide spasonosnu mjeru. Već na samitu EU u julu postalo je jasno da su mišljenja podjeljena. Novi francuski predsjednik Fransoa Oland i italijanski premijer Mario Monti zajednički su se izborili za ublažavanje dotadašnjih strogih evropskih mjera štednje. Njemačka kancelarka je potom u više navrata predstavljana kao gubitnica. Atmosfera je bila hladna.
Osjećaj zajedničke sudbine
Atmosferu nije popravila ni Nobelova nagrada za mir koja je dodjeljena Evropskoj Uniji. Naprotiv,strasti su se još jednom pošteno raspalmsale u novembru jer nije postignut dogovor o budžetu EU, niti o novom paketu pomoći Grčkoj, a ni o smjeru buduće politike za spas evra. Ipak, na kraju godine postignut je konsenzus oko jednog ključnog pitanja i po tome se situacija razlikuje od one na početku godine: naime, svi se slažu da se evrozona ne sme raspasti i da nijedna zemlja iz nje ne smije istupiti. Ova međusobna zavisnost se ne sviđa svima, ali najvažnije je da je osjećaj da svi u EU dijele zajedničku sudbinu, znatno ojačao tokom 2012. godine, prenose agencije.