SARAJEVO -Zapadni lideri traže stabilnost i sigurnost na Zapadnom Balkanu iako nekoliko država smatraju nespremnim za članstvo u EU. Putin traži balkanske saveznike i, još više, vjerne sljedbenike. Ekonomske i energetske dimenzije su upravo u tome najizraženije u korumpiranju, ucjeni ili podmićivanju ključnih političkih figura.
Bosna i Hercegovina je postala geopolitički talac Moskve na Balkanu. Kremlj Vladimira Putina razvio je široku lepezu alata u izvođenju svoje antizapadne ofanzive, a više ih je sada raspoređeno na Zapadnom Balkanu kako bi se Bosna i Hercegovina zadržala u statusu zamrznute države s neriješenim unutrašnjim sukobom, koji se može potaknuti u korist Rusije.
Zapadni lideri traže stabilnost i sigurnost na Zapadnom Balkanu iako nekoliko država smatraju nespremnim za članstvo u EU. Nasuprot tome, Moskva podržava nestabilnost i nesigurnost, jer joj to pomaže u postizanju četiri glavna cilja.
Prvo, može proširiti ruski geopolitički doseg. Istorijski gledano, Balkan je odskočna daska prema Jadranu i Sredozemlju i ulaz u centralnu Europu. Uticaj Moskve na balkanske vlade, uključujući i one u Srbiji i bosanskoj Republici Srpskoj, njena uloga u višenacionalnim formatima (kao što je Vijeće za provedbu mira u Bosni) i njeno vojno prisustvo (kao u Srbiji) pružaju joj rastući regionalni uticaj.
Poslovna ulaganja Moskve usmjerena su na maksimalan politički učinak. Rusija se snažno učvrstila u Srbiji kupovinom energetskih kompanija, zasićenjem medijskog prostora, političkom korupcijom i vojnom prisutnošću u svom samozvanom “humanitarnom centru” u Nišu. Srbija i Bosna i dalje su 100% ovisne o Gazpromu u isporuci plina i malo su učinile na diverzifikaciji izvora putem drugih regionalnih interkonektora ili alternativnih ugovora o uvozu s ne-ruskim dobavljačima. Srbija je potpisala memorandum o razumijevanju s Mađarskom o nastavku TurkStream-a, dok je Srbijagas najavio da će se ovaj plinovod proširiti na Republiku Srpsku, a možda i na Federaciju BiH.Neadekvatna privatizacija takođe je ostavila većinu bosanskohercegovačkih naftnih preradjivača u rukama ruske državne kompanije Zarubezhneft. Umjesto da ulažu svježi kapital u naftnu industriju BiH, ruske su kompanije izvukle novac iz RS-a i dovele industriju do ivice bankrota. Ovakvi manevri pružaju Moskvi još veću prevagu nad Banjalukom u pritisku na vladu da sklopi nove poslove u korist Kremlja.
Zagreb je također koristan Rusiji za održavanje Bosne van ravnoteže. Nacionalisti u vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i u Hrvatskoj i u Bosni prisutnost Rusije vide kao priliku za potkrepljivanje svojih zahtjeva za treći hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini. Doista, srpski i hrvatski čelnici su našli zajednički interes da sarađuju u slabljenju centralne vlasti u Sarajevu.
Moskva dosljedno brani kvazi-separatistički srpski entitet u Bosni i Hercegovini na međunarodnoj sceni i mogla bi podržati direktnu secesiju. RS je vrijedna za Moskvu kao klin usred Balkana, protiv proširenja NATO-a i proširenja EU. U najgorem slučaju, Moskva bi mogla potaknuti Banjaluku da proglasi nezavisnost, kako bi testirala odlučnost Zapada. Ako bi se diplomatski i vojni odgovor Zapada pokazao slabim i podijeljenim, Rusija bi mogla priznati novu državu, kao što je to bio slučaj s Abhazijom i Južnom Osetijom na okupiranim teritorijama Gruzije.
Rusija bi također mogla uvući Srbiju i Hrvatsku u sukob oko Bosne i Hercegovine i dodatno distancirati Beograd od članstva u EU. To bi imalo negativan utjecaj na sve susjedne države, a moglo bi mobilizirati i radikalizirati razne populacije, uključujući i Bošnjake, oko svog nacionalnog identiteta, državnosti i teritorija. Kremlj bi tada zasigurno eksploatisao i iskoristio sukobe koji bi uslijedili.
žurnal