BANJALUKA, Dok se javnost u RS i BiH još uvijek zabavlja procjenama da li je RS išta zaradila prodajom Naftne industrije RS (Rafinerija nafte i Rafinerije ulja, Petrol) ruskoj kompaniji Njaftegazinkor, uopšte se ne govori o tome da li je i koliko RS oštećena kroz poravnanje dugova koje je Rafinerija napravila prije privatizacija. Jedan od većih iznosa sa liste povjerilaca je dug prema britanskoj firmi Vitol, za koji je sudski vještak utvrdio da je bio oko milion evra, međutim Vlada im je isplatila 27 miliona dolara, a na prijedlog svoje Komisije za pregovaranje sa povjeriocima čija imena i ovlaštenja nikada nisu objavljena. Vitol je nakon toga odustao od tužbe protiv Rafinerije kojom je tražio 115 miliona dolara. Iako je građane Srpske koštao desetine miliona mraka, za ovaj slučaj niko nije završio u zatvoru. Dvojicu glavnih osumnjičenih Vrhovni sud RS je oslobodio. Redakcija CAPITAL-a je u istraživanju pozadine cijelog slučaja došlo je u posjed dokumentacije koja do sada nije objavljena.
Nejasne i sumnjive su najmanje dvije stvari koje su provodile dvije Vlade, Dragana Mikerevića i Milorada Dodika. Prva kako je i zašto potpisan štetan tajni ugovor i druga je sam način kojim se došlo da poravnanja od baš 27,398 miliona američkih dolara.
Sve tajno osim cijene koju su platili građani
Ruska kompanija Njeftegazinkor je 2007 kupila naftni sektor Republike Srpske za 121 milion evra a Vlada RS je na sebe preuzela obavezu izmirenja svih dugova. U tom procesu je napravljeno poravnanja sa velikim brojem povjerilaca Rafinerije, a poravnanje sa Vitolom je ilustrativan primjer transparentnosti cijelog postupka u kojem je nekoliko osoba u ime RS, sa povjeriocima dogovoralo iznose milionskih odšteta i duga koji su na kraju platili poreski obveznici.
Specijalno tužilaštvo RS je na zahtjev Vlade godinama vodilo istragu o ugovoru sa Vitolom. Podignute su optužnice, suđenje je završeno oslobađajućim presudama.
Drpa i Bogićević su optuženi da su znali da je ugovor sa Vitolom štetan, a procijenjena šteta za RS je bila blizu 20 miliona maraka. Optužnica je Drpu teretila da je potpisao ugovor, a Bogičevića da je, bez saglasnosti Vlade RS dao saglasnost Ministarstva. U istraživanju smo došli do ovog dokumenta za koji se godinama tvrdilo da ne postoji. U dokumentu piše da „Ministarstvo neopozivo i bezuslovno garantuje ispunjenje ugovorenih obaveza Rafinerije nafte Srpski Brod, preuzetih potpisanim ugovorom o uslužnoj preradi sirove nafte i prodaji derivata“, te da je “ugovor u skladu sa zakonima RS..”, da je “Vitol vlasnik sirove nafte i prerađevina”. Istraga je trebala da obuhvati i prve ljudi Vitola ali nije, uz obrazloženje da nisu dostupni istražnim organima RS. Okružni sud je Drpu osudio na dvije godine zatvora, a Milana Bogićevića na godinu i po. Međutim, Vrhovni sud je u ponovljenom postupku, u aprilu ove godine, obojicu oslobodio uz obrazloženje da oni “u vrijeme zaključivanja ugovora nisu znali da će on nanijeti štetu koja je nastala kasnije i to zbog promijenjenih okolnosti”.
Tužilaštvo se žalilo na presudu, i sada se čeka novi postupak.
Ugovor o saradnji Vitola i Rafinerije ne samo da nikada nije objavljen, već ga nije nikada nije vidjela ni Vlada RS Dragana Mikerevića koja ga je više puta tražila od Uprave Rafinerije nafte. Do orginalne verzije ugovora između Rafinerije Brod i Vitola nije uspio doći ni Okružni sud. Na suđenju je korištena kopija.
Okružni sud Banjaluka i Vrhovni sud Republike Srpske odbili su naš zahtjev da omoguće uvid u spis predmeta, pod obrazloženjem da je proces još uvijek u toku, te da zakon štiti tajnost ličnih podataka osoba koji su se pojavili kao svjedoci u predmetu.
Detalji ugovora sa Vitolom
Naime Rafinerija nafte Bosanski Brod je u decembru 2003. godine, kada je izgledalo da će sasvim obustaviti rad, potpisala Ugovor sa engleskom kompanijom Vitol prema kom će Rafinerija naftu prerađivati isključivo za potrebe Vitola, te da neće sklapati slične ugovore sa drugim kompanijama. U ugovoru do kojeg smo došli, navodi se da će “Vitol svakog mjeseca obezbjediti najmanje 60.000 a najviše 100.000 sirove nafte…”, “….cijena prerade je 28 dolara po toni sirove nafte..”. Jedini “vlasnik sirove i prerađene nafte je Vitol”, Rafinerija se “obavezuje da će pomoći prilikom prodaje finalnih proizvoda”, dok se Vitol obavezuje Rafineriji “uplatiti dva miliona dolara avansno uz kamatu od 4 odsto iznad LIBOR-a”. Ugovor je definisao i kamata od 12 odsto godišnje za slučaj da Rafinerija ne vrati avans kad ga Vitol zatraži. Ugovor je potpisan na godinu dana uz član kojim se saradnja automatski produžuje na još godinu dana ako se ne sklopi novi ugovor o poslovno- tehničkoj saradnji. Članom 3. zapravo je ostavljena mogućnost dalje poslovno-tehničke saradnje što je moguće tumačiti kao nuđenje privatizije ili konverziju eventualnih dugova u akcije Rafinerije. Ugovor je naslonjen na zakonodavstvo Velike Britanije.
Garancije Vlade
Ugovor na engleskom jeziku je u ime Rafinerije parafirao direktor Ilija Drpa, a u članu 18. se navodi da će Ministarstvo privrede i energetike dati garancije dobrog izvršenja i to u formi koja će biti dogovorena između svih strana.
Upravo ovaj član 18. Ugovora postao je kamen spoticanja tadašnje Vlade Srpske i Kabineta predsjednika RS. Vlada, kako i danas tvrdi tadašnji premijer, nikada nije dala garancije za takav posao jer bi to jednostavno značilo da na sebe preuzima rizik da plati sve gubitke koje bi evenutalno imala britanska kompanija.
Međutim, u dokumentaciji do koje smo došli, vidljivo je da je tadašnji ministar privrede i energetike Milan Bogićević potpisao garancije. Ministarstvo energetike se obavezalo i da će sa Savjetom ministara BiH truditi da se promijene zakoni koji će zaštiti Rafineriju. Vitol se ponudio da, kako je navedeno, “pruži saradnju i podršku za uvođenje takvog zakonodstva”.
U istraživanju smo došli u posjed prepiske između Vitola i tadašnjeg predsjednika RS Dragana Čavića. Prema ovim informacijama ugovor su kršile obe strane, a kaznu tešku 27 miliona dolara je platila samo RS.
Vitol želio preuzeti Rafineriju
Rafinerija je u aprilu 2004. godine tražila raskid ugovora, da bi 2005. godine Vitol, zajedno kompanijom Galaksi, Vladi RS ponudio preuzimanje Rafinerije. Vitol i Galaksi, kojem je Rafinerija ostala dužna oko tri miliona evra, nude Vladi formiranje zajedničkog preduzeća u kojem bi Vitol i Galaksi imali 70 odsto učešća a RS ostatak. Vitol bi u tom slučaju imao punu kontrolu nad Rafinerijom pet godina s mogućnošću produženja za još pet. Rafinerija bi ekskluzivno za njih prerađivala naftu, ali pominje se i privatizacija u kojoj bi Vlada preuzela sve ranije dugove ili da oni nakon privatizacije budu pretvoreni u akcije novoosnovanog preduzeća.
Kada su propali svi pokušaji sporazumnog raskida Ugovora, Vitol je 28. jula 2006. godine u Londonu tužio Republiku Srpsku i Rafineriju tražeći 115 miliona dolara za izgubljenu dobit. Vlada RS se branila da je Ugovor sa Vitolom bio nepovoljan za Rafineriju, da joj je zabranjivao da prerađuje naftu za druge kompanije, dok je cijena prerade za Vitol od 28 dolara po toni bila nedovoljna da se pokriju svi troškovi.
Tajno dogovaranje odštete
Kada su 2007. godine Vlada i Skupština RS donijele odluku o prodaji naftnog sektora ruskoj kompaniji Njeftegazinkor, nakon pregovora koji su vođeni iza zatvorenih vrata, potpisan je ugovor koji je podrazumijevao da ruska kompanija plati 121 milion evra. Utvrđeno je da dugovi Rafinerije nafte Brod iznose najmanje 207 miliona KM. Dogovoreno je da ruski kupac preuzme dug za poreze i doprinose (133 miliona KM) koji će mu biti reprogramirani na devet godina uz grejs period od četiri godine i bez kamata. Rusi isplaćuju Vladi 121 miliona evra za akcije Naftne industrije, s tim da Vlada RS mora isplatiti 72,5 miliona evra povjeriocima Rafinerije u Brodu.
Vlada formira Komisiju čiji je sastav potpuno nepoznat, koja je imala zadatak da pregovara sa povjeriocima, utvrdi dug i predloži namirenje. Cijeli proces je vođen pod oznakom strogo povjerljivo. Narodna skupština je na prijedlog Vlade usvojila zaključak prema kojem se najvećim povjeriocima može isplatiti do 70 odsto traženog novca. Ovim je pregovarački tim Vlade dobio ekskluzivno pravo da u “četiri oka”, odredjuje visinu iznosa koji će biti isplaćeni. Kroz ove pregovore koji su trajali više mjeseci, iza zatvorenih vrata, dogovoreno je poravnanje dugova sa kompanijama među kojima je i Vitol. Vlada RS Vitolu u julu 2007. isplaćuje 27,398 miliona američkih dolara.
Uroš Gostić, jedini član Komsije koji priznaje da je to bio i koji pristaje da javno govori na ovu temu, inače bivši direktor Naftne industrije Republike Srpske, a danas poslanik u Narodnoj skupštini i član vladajućeg SNSD-a, pojašnjava da se to te cifre došlo na osnovu dokumenata koji su bili u Rafineriji Brod.
“Koliko se sjećam do te cifre smo došli po četri osnova. Rafinerija nije vratila uplaćeni avans iz Ugovora o saradnji, ostala je određena količina sirove i prerađene nafte u tankovima Rafinerije nakon raskida ugovora dok je dio Rafinerija prodala bez znanja Vitola. Sve je rađeno prema dokumentima Rafinerije i predstavnici Vitola su pristali na to” – kaže Gostić.
ČAVIĆ: Samo Bog zna
Jedan od saslušavanih u aferi Vitol, nekadašnji predsjednik RS Dragan Čavić tvrdi da je krajnje sumnjivo kako se došlo do iznosa za namirenje štete britanskoj kompaniji.
“U samom postupku dokazivanja u sudskom postupku protiv Drpe i Bogićevića ljudi koji su radili na stručnoj ekspertizi su dokazali da je taj iznos odštete koji je isplaćen apsurdan. Šteta je prema tim podacima višestruko, višektruko niža. Priča o Vitolu je samo mala slika onog što se dešavalo tokom privatizacije Rafinerije, a samo Bog zna šta je tu sve bilo “.
Nekadasnji predsjednik RS Dragan Čavic danas kaže kako javnost već godina očekuje da dobije odgovor na pitanje kako je došlo do nagodbi s Vitolom ali i sa svim drugim povjeriocima. “Ne može biti obrazloženje da je odobrenje dala Narodna skupština. Skupština je samo u skladu sa Zakonom dala odobrenje, međutim pitanje je ko je učestovao u tim pregovorima, u čije ime i kako su se donosile odluke, kako je pregovarano, kako se došlo baš do tog iznosa. To je ključ čitave priče, jer kada par ljudi u ime države pregovara o visini odštete iza zatvorenih vrata, uvijek je opravdana sumnja da su građani oštećeni, u ovom slučaju sigurno za desetine miliona maraka“, kaže Čavić.
Operacija Vitol je Republiku Srpsku do sada koštala 27,3 miliona dolara. Suđenje Drpi i Bogićeviću otvara mogućnost podizanje kontratužbe jer je dokazano da je i britanska kompanija kršila ugovor. Međutim, za sedam godina niko nikada nije ni postavio pitanje te tužbe.
Autori: redakcija CAPITAL-a (Tekst realizovan uz pomoć danskog projekta SCOOP koji podržava istraživačko novinarstvo u zemljama južnog i jugoistočnog Balkana)
UGOVOR VITOL – RAFINERIJA (srp.verzija)
