BEOGRAD, Trka za stranim kapitalom postala je vodeća regionalna disciplina, a prebrojavanje ko ima više inostranih investitora važi za jedno od mjerila uspješnosti vlada iz okruženja. Pojedini ekonomisti na ovo pitanje gledaju kroz drugačije naočale: strana ulaganja – da, ali ne kao jedini oslonac privrede, jer takva politika dugoročno gledano siromašne zemlje čini još siromašnijim. Kako gledaju na ovu tematiku stručnjaci iz Srbije, Hrvatske i Slovenije.
Ljubomir Madžar, profesor Ekonomskog fakulteta iz Beograda, u penziji, kaže da je Srbija praktično bez sopstvene akumulacije, a zemlja koja ne štedi i ne formira sopstvenu akumulaciju ne može drugačije da se razvija nego orijentacijom na strane investicije. On ne poriče da tu “vrebaju” negativni efekti:
– Očigledan i neporeciv rizik postoji i sve zavisi od toga koja vrsta investitora dolazi. Mi smo imali jedan broj onih koji su bili “leteći”. Ulijetali su u Srbiju, na brzinu ostvarivali zarade i jednako brzo se povlačili. Takvi su zaista opasni. Mogu silno da zaljuljaju cijeli sistem i ugroze privredu u cjelini. Ali, ako bismo mogli da privučemo one koji ovdje dolaze da grade grinfild investicije i koji imaju dugoročne planove, to bi bilo veoma dobro. Ne vidim drugi način na koji bi se preokrenula ova očajna ekonomska situacija osim tako, ali se bojim da nas ni ta “buva neće ujesti”.
Ako se strane investicije sastoje uglavnom od prodaje preduzeća, a što je velika većina stranih investicija u zemljama regiona, takva baza ne može da razvije privredu, smatra Jože Mencinger, profesor ekonomije iz Ljubljane.
– Šta preostaje kada sve prodaš? Čitavo stanovništvo se pretvara u radnu snagu. Investicije nas, dakle, vraćaju u polukolonijalno društvo – kaže Mencinger. – Već od 2005. godine odliv neto profita u novim članicama EU veći je od deficita platnog bilansa. U vrijeme krize, poslije 2009. godine odliv kapitala preko računa investicija čak je tri do četiri puta veći od priliva stranih investicija. Prednosti, o kojima se mnogo priča, kao što su tehnološki napredak, povećanje konkurentnosti i slično, uglavnom su reklamne priče. I sam vjerujem da firma koju prodate multinacionalnoj kompaniji postaje efikasnija, ali u čiju korist?
Mencinger ne vjeruje da su posredni ili “spillover” učinci prodaje samo korisni, u šta “vjeruje” većina ekonomista, a pogotovo mnogi političari i sve međunarodne finansijske institucije. A na pitanje šta bi onda bila prava “mjera” stranih investicija u kriznoj situaciji, odgovara da to zavisi od stanja u pojedinim privredama, ali da o obimu odlučuje druga strana. U opštoj krizi, kaže, neće ih biti mnogo, uprkos svim pogodnostima koje im se daju.
Profesor Ekonomskog fakulteta iz Zagreba i predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Ljubo Jurčić ocjenjuje da politika koja kreira atmosferu da je rješenje u stranim investicijama zapravo stvara alibi za ono šta ona treba da radi:
– Već 300, 400 godina, otkako su stvorene nacionalne države i vlade, njihov je zadatak da stvaraju uslove za domaću proizvodnju i domaće investicije. Naše vlade nisu sposobne da stvore uslove za domaće investitore, ne stvaraju domaći kapital, pa rješenje nalaze linijom manjeg otpora u stranom kapitalu.
Jurčić kaže da nije protivnik stranog kapitala, i da on treba da dolazi, ali u skladu sa nacionalnom ekonomskom strategijom. Stranci se pozivaju tamo gdje ne može da se zaokruži proizvodnja i gdje sami ne možete da iskoristite resurse, jer oni imaju ono što vama nedostaje. Najveći dio ekonomije, ipak, treba da se bazira na domaćem radu, kapitalu i zemlji. Kada dođe strani investitor i zaposli onaj dio ljudi koji mi ne možemo da zaposlimo, to je u jednu ruku dobro, navodi on, ali kaže da na drugoj strani treba gledati koliko je dohotka izneseno. Irska, Češka i Slovačka su primjeri gdje strani investitor po osnovi vlasništva može da iznosi profit iz zemlje, a to je iznošenje nacionalnog dohotka. Po procjeni ovog ekonomiste, iz Srbije i Hrvatske iznosiće se sve više nacinalnog dohotka, a unosi se malo. Iz Hrvatske se, recimo, godišnje iznosi oko dvije milijarde evra nacionalnog dohotka, a ne unese se ni približni dio, možda 10 odsto od toga.
Amerika, Evropa i Japan izlazili su iz kriza tako što su javnu potrošnju podigli na deficitu, navodi Jurčić. To je javni dug, ali su ostvarili svoju proizvodnju i zaposlenost, a nama poručuju da to ne smijemo da radimo, već će oni doći sa svojim kapitalom i izvući nas iz krize. Ekonomske patriote u SAD govorile su “kupujte američko”, Širak je išao da obnavlja vozni park policije, a u stvari je iz deficita naručivao “renoe” i “pežoe”.
O različitim aršinima kada se dijele ekonomski savjeti bavi se i norveški ekonomista Erik Reinert koji u svojim analizama navodi da bogate države imaju tendenciju da siromašnima nameću teorije koje one same niti koriste, niti su ikada koristile. Sve zavisi, kaže, od toga da li savjete daju sopstvenoj djeci ili onoj u Africi.
ZNANjE JE LIJEK
Tražiti zemlje uzore, prema Jurčiću je greška: – Prije smo se pozivali na Irsku koja je privukla mnogo investicija, a kada je stigla kriza i uslovi se pogoršali, stranci su pobjegli gdje im je bilo jeftinije, ostavljajući Irce kao ribu na suvom. Dugoročna stabilnost svake ekonomije zasniva se na domaćoj. Zadatak naših država je da obrazuju ljude da ovladaju tehnologijama kako bi se domaći resursi iskoristili na najefikasniji način u svoju korist. Stranac dolazi sa znanjem kako da iskoristi naše resurse koje mi ne znamo da koristimo, ali u njegovu korist.
NE ZABORAVITI “ARGENTINSKO ČUDO”!
Ekonomista Jovan B. Dušanić u svojim analizama navodi primjer reformi u Argentini koje je, po receptu MMF, sprovodio ministar finansija Domingo Kavalo i o kojima se govorilo kao o argentinskom ekonomskom čudu: “I u Argentini su investitorima takođe bile date nevjerovatne poreske olakšice – oslobađanje od poreza na 10, 15, 25 godina ili potpuno oslobađanje na pet godina, a sljedećih 10 godina 80 odsto oslobađanje od poreza. Na taj način je za samo nekoliko godina iznos profita koji je izvezen iz Argentine bio veći od iznosa koji su investitori uložili u argentinsku privredu. Kada je krajem 2001. došlo do kraha argentinskog ekonomskog čuda, narodnog bunta, obaranja vlade i odustajanja od diktata MMF-a, Domingo Kavalo je pobjegao iz zemlje.” Novosti