BEOGRAD, Uz evropski nivo e-trgovine Srbija bi godišnje mogla da uštedi oko 600 miliona evra, pokazuje analiza Privredne komore Srbije.
U Evropi se 40, a u SAD 70 odsto prometa obavi elektronski, pri čemu u najrazvijenijoj zemlji svijeta čak 750.000 porodica živi od moderne trgovine.
Ipak, najdalje je otišla Danska, gdje se gotovo cjelokupna prodaja obavi kompjuterom.
Kako je u Srbiji? Kada je prošle godine donošenjem Zakona o elektronskoj trgovini postavljen zakonodavni temelj, očekivao se bum. Ali godišnja kupoprodaja internetom je dostigla jedva 120 miliona evra, malo spram potencijala.
Međutim, ne bi se trebalo čuditi. Prema statistici Privredne komore Srbije, 94 odsto preduzeća je sa pristupom internetu, ali samo 22 odsto preduzeća praktikuje elektronsku trgovinu. Fizičkim licima je navika još više strana – samo 7,9 odsto, oko 225.000 korisnika računara upušta se u kupoprodaju na daleko. Ali oni sa navikom i povjerenjem u kupoprodaju kompjuterom pravi su fanatici – elektronski kupuju sve što se može.
Osnovna prednost novog spram tradicionalnog pazara jeste neuporedivo širi uvid u ponudu i kretanje cijena i mogućnost da se mnogo šta kupi bez fizičkog napora, sa minimalno utrošenog vremena. Slabija trgovina je i posljedica neophodnosti posjedovanja širokopojasnog interneta. Kupovina svakodnevnih potrepština je često, uslijed nerazvijenog dostavljanja robe, skupa i komplikovana.
Sve je više sajtova na kojima se se posjetioci upoznaju sa ponudama i obavljaju razmjenu. Kada se registruje i klikne, uđe se u virtuelnu prodavnicu po asortimanu veličine i tri hipermaketa. Ako posjetilac nađe željeno, uvijek će platiti izlicitiranu cijenu, a prodavac, zavisno od vrijednosti prodate robe, vlasniku sajta uplaćuje proviziju jedan do četiri odsto prometa.
Građani Srbije kupuju i u inostranstvu – razlog je cijena. Patike „najk“ u SAD koštaju 29 dolara, kod nas 200 evra. Kada Srbin kupi patike u SAD sa poštarinom, troškovima prevoza i carine, „najke“ ga dođu 110 dolara, pola maloprodajne cijene u ovdašnjim prodavnicama. Kod laptopova, boljih računara, uštede mogu biti i veće.
Ipak, najviše se traži ono čega ovdje nema – pojedini lijekovi, dijelovi za automobile i stručne knjige. Problem može biti loš imidž Srbije. Tokom sankcija odavde se naručivalo, uspješno fingiralo plaćanje, pa mnoge kompanije, recimo Amazon, najveća virtuelna knjižara, ne isporučuje robu u Srbiju.
Olga Marković-Maksimović direktor Limunda, poznatog ovdašnjeg aukcijskog sajta, ističe da su sigurnost i pouzdanost transakcija neophodni za dalji razmah e-trgovine. Zato raduje da je Ministarstvo telekomunikacije počelo razgovore sa vlasnikom Pej-pal sistema, najpoznatijeg za bezbijednost i uspješnost plaćanja u vezi sa iplementiranjem u Srbiji.
Goran Takač, vlasnik „E-dućana“, smatra da država nije uočila značaj djelatnosti iz koje bi u budžet mjesečno moglo da se sliva 15, kasnije i 45 miliona dinara.
„Naš sistem carina je osmišljen prema načinu trgovine iz 60-ih godina 20. vijeka kada se pomoću kontejnera, brodova, aviona i vagona iz daleka transportovala velika količina robe, pa onda sitnila na sve manje regionalne, pa lokalne narudžbine. Uvođenjem kataloške i internet ponude kupovina je individualizovana, čemu je neophodno primjeriti i sistem carina, procedure i distribuciju“, pojašnjava Takač. Blic
