BEOGRAD, Preuzimanje domaćih trgovinskih lanaca od inostranih kompanija u Srbiji ne znače automatski ni zaštitu domaćih potrošača od previsokih cijena i robe lošeg kvaliteta, niti lakši pristup ovdašnjih dobavljača na rafove prodavnica. Naime, dok su naše komšije i zakonima pokušali da zaštite svoje proizvođače i odredili minimum učešća robe na policama prodavnica, u Srbiji o tome odlučuju samo trgovci. S druge strane, ekonomisti se pitaju koliko bi efekta imao jedan takav propis, s obzirom na to da je većina proizvodnih pogona odavno u rukama stranaca. Postavlja se pitanje mogu li proizvodi domaće radne snage u konkurenciji sa uvoznim artiklima, da se izbore i cijenom i kvalitetom.
Veliki snabdijevači u Srbiji uglavnom imaju najmanje polovinu robe domaćih proizvođača. Tako je u svim „Delta Maksi“ trgovinama odnos domaćih i inostranih artikala 72 prema 28.
– Sarađujemo sa svim velikim domaćim proizvođačima, ali i malim lokalnim koji mogu da zadovolje standarde kvaliteta, po kojima poslujemo – kažu u „Delta Maksiju“. – U zavisnosti od formata, objekti „Maksija“ i „Tempa“ imaju širok asortiman proizvoda u ponudi, koji se određuju prema potrebama potrošača. Do sada nije postojala inicijativa da se kodeksom utvrdi količina robe koju bi domaći proizvođači dostavljali domaćim trgovinskim lancima. Ako se inicijativa za takve dogovore javi, spremni smo da je podržimo, jer smo i trenutnim poslovanjem usmjereni prvenstveno na domaće izvore snabdijevanja.
Kada bismo u Srbiji uvodili sličan kodeks, očigledno bismo morali da preciziramo šta smatramo domaćom robom.
– Koju bismo to mi robu štitili? – pita ekonomista Dragovan Milićević. – Ako pogledamo, najveće kompanije koje proizvode vodu i hranu iza sebe imaju strani kapital. I to uglavnom slovenački i hrvatski. Teško je igrati se ekonomskog nacionalizma kada smo najznačajnije kompanije prodali. U Sloveniji to ima smisla, jer su imali drugačiju privatizaciju.
Kada je u pitanju konkuretnost naših proizvoda na domaćem tržištu, ona se ogleda u cijeni. U tom boju u kom trgovac može sam da bira koji će mu se proizvod više isplatiti, roba sa oznakom „proizvedeno u Srbiji“, ipak, još ima izgleda.
– Naši proizvodi mogu da budu cjenovno konkurentni, ali je drugo pitanje koliko je ona kvalitetom konkurentna – dodaje Milićević. – Pitanje je i kakvog je kvaliteta roba koja i iz inostranstva stiže na naše tržište. Mislim da je kvalitet diskutabilan, a svjest naših potrošača je daleko od svjesti u drugim zemljama.
Poskupljenje
U Zakonu o trgovini Srbije ne postoji odredba koja određuje minimalno učešće domaćih proizvoda u srpskim trgovinama, čime je izjednačen tretman robe domaćeg i stranog porijekla, kažu u Ministarstvu trgovine Srbije. Limitiranje procenta domaće robe ne predstavlja kršenje konkurencije, već može da bude kršenje CEFTA sporazuma o slobodnoj trgovini. Kako tvrde u Ministarstvu trgovine, osnovni cilj zaštite domaćih proizvođača, mjerama ovakve vrste može biti relativizovan smanjivanjem konkurentnosti sa ciljem obaranja proizvođačkih cijena i povećavanjem troškova trgovaca usljed držanja zaliha potencijalno nekurentnih proizvoda čime bi se u konkretnom slučaju povećale marže, što bi u krajnjoj liniji sigurno dovelo do povećanja cijena za finalne potrošače.
Minimum
U Bosni i Hercegovini od februara ove godine su na snazi nove odredbe Zakona o unutrašnjoj trgovini, prema kojima svi objekti čija je površina veća od 1.000 kvadratnih metara moraju da imaju bar 50 odsto domaćih proizvoda. Za trgovce koji ne ispoštuju ove odredbe zakona, predviđene su kazne do maksimalnih 10.000 konvertibilnih maraka. Novosti