BERLIN, Na najvažnijem Ikeinom tržištu, onom njemačkom, sredinom avgusta se pojavila knjiga koja na globalno uspješnu kompaniju iz Švedske, ali još više na njezinog osnivača i vlasnika Ingvara Kamprada baca sasvim novo svjetlo.
Autor knjige ‘Istina o Ikei – jedan menadžer svjedoči’ Johan Stenebo godinama je bio visokopozicionirani menadžer Ikee, ali njegova otkrića su više socijalno-ekonomska studija nego obračun, piše Deutsche Welle.
U tome mu je uvelike pomogla nekadašnja bliskost šefu švedskog koncerna. Steneboi je godinama bio desna ruka Ingvara Kamprada i iz neposredne blizine je doživljavao višeslojnost ovog po mnogočemu jedinstvenog iznismena.
Stenebo prije svega napada lažnu fasadu Ikee koja dobrim dijelom počiva na, kako autor tvrdi, insceniranom imidžu njezinog vlasnika. Ingvara Kamprada javnost poznaje kao skromnog čudaka, starčića koji u sebi utjelovljuje sve odlike skandinavskog karaktera: simpatična šturost, skromnost i sklonost praktičnim rješenjima.
Te odlike Kamprad je pretočio i u imidž Ikee. I to uspješno, jer je Ikea u međuvremenu jedan od najuspješnijih svjetskih brandova sa visokim stepenom prepoznatljivosti i što je važnije s rekordnim utrškom.
Ali Kampradove vrline su, kako tvrdi Stenebo, ništa drugo nego opsjena. U stvarnosti, kako tvrdi on, ovaj 84-godišnji Šveđanin ne zazire od luksuza, ne mari pretjerano za fair trade i prije svega je beskrajno sumnjičav, pogotovo prema svemu što nije Švedsko.
Sumnjičavost ide toliko daleko da visokopozicionirana mjesta u koncernu popunjavaju isključivo Šveđani. I to po mogućnosti iz vlastitog sela. Za kompaniju koja živi od globalnog imidža je zapanjujuć podatak da, kako tvrdi Stenebo, i u prekomorskim podružnicima na istaknutim mjestima radi osoblje iz Švedske.
‘Uprava Ikee nema povjerenja u osobe drugačije boje kože, kulture ili koji govore nekim drugim jezikom’, tvrdi Stenebo. Infiltriranje ljudi iz ‘vlastitog sela’ u sve strukture kompanije, kako se dalje navodi u ‘crnoj knjizi Ikee’, služi isključivo špijuniranju i svjedoči o pomalo paronoidnom odnosu poglavara koncerna prema svojim radnicima.
Kao kruna ne baš laskavih informacija o Ikei, Stanebo navodi i iluziju o švedskom proizvođaču kao ekološki svjesnoj kompaniji. ‘Tvrdim da jedna trećina drva koje Ikea koristi za svoj namještaj potječe od ilegalne sječe’, kaže Stanebo, koji zaključuje kako Ikea svoj imidž ekološki svjesnog proizvođača gradi na pogrešnim informacijama o zajedničkim projektima, između ostalog i s Greenpeaceom.
