SARAJEVO, Sudovi u Bosni i Hercegovini (BiH) plaćaju advokate po službenoj dužnosti novcem poreskih obveznika, čak i kada ih za branioce uzimaju političari i vlasnici privatnih firmi koji odgovaraju za višemilionske prevare ili pranje novca.
Ovi optuženici u početku sudskog procesa angažuju privatne advokate, ali im nedugo zatim advokati otkazuju punomoć. Nakon toga optuženi traže da im se dodijele isti ili novi, samo po službenoj dužnosti. Takve izjave daju i oni kojima je blokirana imovina, vrijedna više miliona KM.
Međutim, nakon završetka procesa sudovi ne plaćaju advokate imovinom osuđenih, nego novcem iz svojih budžeta.
Pravnici kažu da imućni osuđenici imaju i više imovine nego što to prikazuju, ali je teško dokazati da im pripada, jer je prijavljena na njihovim srodnicima ili je izvan BiH.
Specijalno tužilaštvo Republike Srpske (RS) je u septembru 2011. godine podiglo optužnicu protiv Zorana Ćopića, za pranje novca odbjeglog Darka Šarića, optuženog za vođu i organizatora velike balkanske narkomreže.
Nakon što je uhapšen u aprilu ove godine, sudske vlasti RS-a su Ćopiću blokirale akcije Fabrike šećera u Bijeljini, vrijedne 18,4 miliona KM, te 455.000 evra osnivačkog uloga u preduzeću DTM Relations iz Banje Luke. Zaplijenjena je i druga njegova imovina, među kojom su: avion Cessna – vrijedan 317.000 KM, kuća u Banjoj Luci – vrijedna 225.000 KM i automobil Audi A6.
Dvadesetak dana nakon podizanja optužnice njegovi dotadašnji advokati Jovan Čizmović, Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović sudu su uputili dopis kojim Ćopiću otkazuju punomoć.
Na pitanje novinara Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva o razlozima otkazivanja, oni su odbili odgovoriti.
Ćopić je 14. oktobra obavijestio Okružni sud u Banjoj Luci da zbog loše materijalne situacije nije u mogućnosti plaćati advokata pa je zatražio da mu za branioca po službenoj dužnosti postave Darka Kremenovića. Pet dana poslije sud je to učinio.
Međutim, advokati iz Banje Luke Vladimir Raosavljević i Nebojša Pantić kažu da ih je Ćopić zvao u novembru, sa namjerom da ih angažuje, da je čak potpisao i punomoć, ali da je od toga odustao.
Kremenović kaže da ništa ne zna o tome.
Svjetlana Marić, sudija Okružnog suda u Banjoj Luci, objašnjava da prema Zakonu o krivičnom postupku RS-a optuženi u svakom momentu može izabrati novog branioca. Ista prava imaju optuženi u cijeloj BiH.
Zakon propisuje da svaki optuženik tokom suđenja mora imati advokata. Ukoliko ga sam ne angažuje, sudovi su dužni da mu postave branioca po službenoj dužnosti. Optuženici mogu sami birati branioce.
Teško dokazati imovinu
Prema podacima koje su prikupili novinari CIN-a, advokatima po službenoj dužnosti je iz 41 suda u BiH u periodu od 2005. do 2010. godine isplaćeno najmanje 32 miliona KM. Troškovi odbrana po službenoj dužnosti rastu iz godine u godinu, a najveću korist ima nekolicina advokata koji su za šest godina zaradili od 500.000 KM do preko 800.000 KM.
Amor Bukić, član Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH i tužilac Republičkog tužilaštva RS-a, kaže kako se dešava da advokat klijentu otkaže punomoć, da bi on potom zatražio istog za branioca, ali po službenoj dužnosti.
Mihriju Pelak iz Sarajeva, direktoricu firme Nekretnine Pelak, Kantonalni sud u Sarajevu osudio je 2009. godine na 20 godina zatvora zbog prevare, porezne utaje, krivotvorenja isprava i obmane pri dobijanju kredita, čime je ostvarila nezakonitu dobit od najmanje 5 miliona KM te oštetila budžet za blizu milion KM. Pelak je prevarila 131 osobu i tri firme, uzimajući od njih novac za stanove koje nikada nisu dobili.
Ona je na početku sudskog procesa, oktobra 2007. godine, sama plaćala svog branioca. U novembru te godine Pelak i njen advokat Muhidin Kapo su podnijeli zahtjev da ga sud imenuje po službenoj dužnosti, navodeći da nije u stanju da snosi troškove odbrane jer joj je sud blokirao imovinu.
Ovaj zahtjev je sud odbio. Kapo je potom otkazao punomoć Pelakovoj. Kako je postupak već bio u toku, te se radilo o krivičnom djelu za koje je Pelak morala imati branioca, sud je na njen zahtjev imenovao Kapu.
“To je paradoks i ironija našega pravosuđa: kao nije u mogućnosti da plaća”, kaže Enes Kamenica, tužilac u ovom postupku.
Na prijedlog Tužilaštva Kantona Sarajevo, Opštinski i Kantonalni sud u Sarajevu su u tri navrata blokirali ukupno 6 stanova i kuća, šest automobila te račun sa 175.000 KM. Izdat je i nalog za oduzimanje stomatološke opreme u vlasništvu njene kćerke, ali je ona uklonjena iz kuće.
Kantonalni sud je kasnije deblokirao sve osim jednog automobila i stana, jer nije bilo dokazano da se radilo o imovini stečenoj izvršenjem krivičnog djela. Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH (FBiH) iz septembra 2010. godine deblokirana je i preostala imovina.
Za troškove njene odbrane Kapi je iz budžeta suda isplaćeno 47.560 KM.
Imovina na ime bliskih srodnika
Sudija Kantonalnog suda u Sarajevu Jasenko Ružić objašnjava da ne postoje propisi koji regulišu način prodaje oduzete imovine, kao ni agencija koja bi upravljala imovinom.
Amila Kunosić-Ferizović, predsjednica Federalne advokatske komore, kaže da optuženi imovinu ne prijavljuju na svoje ime, pa je teško dokazati da im pripada: “On može imati negdje imovinu (…) Ili mu je na ženi, ili mu je na djetetu, i to ne možete njemu uzeti. Svako od njih, čim toliko para zarađuje, stoposto ima neke pare, to mi znamo, ali ne možete to dokazati.”
Zakonom je propisano da službenog branioca može dobiti optuženi koji nema sredstava da ga sam plati ili kada mu je zapriječena kazna zatvora od 10 i više godina.
Rješenje o isplati naknada za advokate najčešće se donosi po okončanju postupka. Ako optuženi po okončanju postupka ne uspiju dokazati da im je imovinsko stanje loše, sudovi od njih mogu tražiti da sami izmire troškove odbrane.
Međutim, ni prilikom dodjele advokata, ni po okončanju postupka, sudovi u većini slučajeva ne provjeravaju da li optuženi ima druge imovine, osim one koju je prijavio.
Način utvrđivanja imovine razlikuje se od suda do suda. U Sudu BiH optuženi popunjavaju finansijske obrasce, a zatim se od njih traži da dostave i dodatnu dokumentaciju: kućne i platne liste, ugovore o kreditima, uvjerenja o nezaposlenosti, neposjedovanju nekretnina i slično. U sudu kažu da te informacije ne provjeravaju.
U Kantonalnom sudu u Sarajevu osumnjičeni samo ispunjava formular o svom imovinskom stanju. Sud ne traži dodatne dokumente do okončanja postupka.
Iz Okružnog suda u Banjoj Luci kažu da je obaveza odbrane tokom trajanja postupka da sama dostavlja dokaze o lošem imovinskom stanju optuženog. Ukoliko to ne učine, pravobranilaštva provjeravaju njihovu imovinu. Ako je pronađu, troškove odbrane nadoknađuju prinudnom naplatom. U suprotnom, troškove plaćaju sudovi.
Bivši funkcioneri bez novca za odbranu
Sud BiH je plaćao odbranu bivšim funkcionerima Anti Jelaviću i Gojku Kličkoviću, iako su za njih kao garanciju za puštanje na slobodu do okončanja postupka uplaćeni visoki novčani iznosi ili date garancije u imovini.
Antu Jelavića, nekadašnjeg predsjednika Hrvatske demokratske zajednice i člana Predsjedništva BiH, Sud BiH je u novembru 2005. godine nepravosnažno osudio na 10 godina zatvora. Osuđen je jer je u svojstvu ministra odbrane FBiH odobrio ili dopustio da se novcem koji je donirala Republika Hrvatska za isplatu plaća vojnicima finansira Hercegovačka banka i Hercegovina osiguranje. Dio novca je iskorišten i za kupovinu akcija banke.
U trenutku potvrđivanja optužnice, u maju 2004. godine, Jelavić je sam plaćao advokate: Josipa Muselimovića, Senku Nožicu i Nikicu Gržića. Četiri mjeseca kasnije oni su ga prestali zastupati.
Muselimović kaže da su odustali od odbrane jer je Sud BiH odbio njihov prigovor da sudije i tužioci koji su strani državljani ne mogu obnašati pravosudnu funkciju u BiH, jer nisu položili zakletvu te da se ne može voditi postupak na jeziku koji stranka ne razumije.
Jelavić je potom za advokata po službenoj dužnosti odabrao Dragana Barbarića iz Mostara, kojem je za njegovu odbranu isplaćeno 32.323 KM.
Prema rješenju Suda BiH, Barbarić je po službenoj dužnosti postavljen zato što se Jelaviću, za kazneno djelo za koje je optužen, može izreći kazna zatvora od 10 godina i više.
U maju 2005. godine Barbarić je Sudu BiH uplatio pola miliona KM kao uvjet za puštanje Jelavića iz pritvora, nakon čega je ovaj pobjegao u Hrvatsku. Barbarić je tada naveo da njegov klijent nema imovinu u BiH, ali da posjeduje stan u Splitu i drugo vlasništvo u mjestu Dusina u Hrvatskoj.
Novinarima CIN-a nije htio reći čiji je novac koji je uplaćen za kauciju: “Odakle ja da znam njegovo porijeklo novca?”
Sud BiH nije istraživao porijeklo tih pola miliona KM. Nakon što je Jelavić pobjegao, novac je prebačen u budžet BiH.
Kao i Jelavić, Gojko Kličković, bivši premijer RS-a, dobio je advokate po službenoj dužnosti čiji je rad plaćen iz budžeta suda.
On je u decembru 2010. godine na Sudu BiH nepravosnažno oslobođen optužbe za zločine protiv čovječnosti, počinjene tokom proteklog rata na području Bosanske Krupe. Čeka se drugostepeni postupak.
Nakon podizanja optužnice 2007. godine, Kličkoviću su dodijeljeni advokati po službenoj dužnosti – Dušan Tomić i Hamdija Veladžić. Njima je do danas isplaćeno 79.630 KM, odnosno 43.180 KM.
Prema podacima Suda BiH, sedam mjeseci prije donošenja presude za Kličkovića je ponuđeno jamstvo od 216.730 KM, što je sud prihvatio i pustio ga na slobodu. Njegov advokat Tomić je novinaru CIN-a kazao da je riječ o hipoteci nad kućom Kličkovićevog brata.
Tomić kaže da imućniji ljudi ne bi trebali dobivati besplatne odbrane, ali da to nije pitanje ni advokata, ni optuženog, već suda koji donosi takva rješenja.
Prema njegovim riječima, Kličković je kao premijer imao novca, ali je bio darežljiv i dijelio ga, te da u ovom trenutku nema sredstava da plaća svoju odbranu. Dodao je da Kličković ne želi o tome razgovarati s novinarima. Centar za istraživačko novinarstvo