BANJALUKA – Javne rasprave o nacrtu o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske, kojim se kriminalizuju kleveta i uvreda, završene su.
Posljednja je prošle sedmice održana u Trebinju. Kritike prema predloženim izmjenama iz akademskih krugova u Republici Srpskoj su svedene na pojedinačne istupe. Borislav Vukojević, viši asistent na banjalučkom Fakultetu političkih nauka, Odsjeka za novinarstvo i komunikologiju, jedan je od rijetkih koji javno govori kako u predloženim izmjenama zakona ništa ne valja. Ono što valja, kaže Vukojević u intervjuu za “Direkt”, već postoji u Zakonu o zaštiti od klevete.
Može li kritika usamljenih glasova za banjalučkog univerziteta doprijeti do onih koji o zakonu odlučuju i može li to u konačnici nešto promijeniti? Čije glasove vlast sluša i sluša li uopšte ičije?Sagovornik “Direkta” smatra da vladajuće strukture u Republici Srpskoj žele da imaju monopol na istinu, pa svako ko se usprotivi mejnstrim mišljenjima odmah bude skrajnut. Akademska zajednica iz koje dolazi, prema njegovoj ocjeni, u ovoj situaciji reagovala je veoma tromo.
Kako se osjećate, kao neko ko dolazi iz novinarske i komunikološke branše, a istovremeno i akademske zajednice, sve ovo vrijeme otkako imamo najave i, evo, sada proceduru koja vodi ka usvajanju izmjena Krivičnog zakonika Republike Srpske u koji se vraća kleveta?
Vukojević: Otkako se pojavila informacija da bi mogao biti usvojen nacrt zakona koji kriminalizuje klevetu i uvredu, kao neko ko pripada akademskoj zajednici osjećao sam se jako čudno, jer sam mislio da smo mi prevazišli taj stadijum društvenog razvoja u kojem se ide po tako nekim totalitarnim, režimskim crtama vođenja entiteta i države. Vjerovao sam da je to zamajavanje javnosti i da neće ići u proceduru, međutim, sada znamo da je nacrt usvojen i završene su javne rasprave. Poznavajući kontekst, da imamo jako zastarjele zakone, da nam je zakon o informisanju zastario, mislio sam da će se ići ka modernizaciji tih zakona. Međutim, ovo što se dešava je ravno totalitarnim crtama vladanja.
Argument koji se može čuti kod onih koji podržavaju kriminalizaciju klevete i uvrede je da onaj ko profesionalno radi svoj posao nema čega da se plaši. Tu prije svega mislimo na novinare, izostavićemo sada ostale građane. Čini li Vam se da taj argument ne stoji i trebaju li se i zbog čega novinari plašiti ovih novina u zakonu?
Vukojević: Naravno da će novinari biti najviše pogođeni ovim zakonom, ukoliko on bude usvojen u ovom obliku. Ovdje se ne radi toliko o tome da će se zaista dešavati stvari u kojima će novinari u konačnici snositi negativne posljedice. Međutim, javlja se jedno zastrašivanje u smislu da će autocenzura dovesti do umanjenja kritičke oštrice novinarstva. Ako će se neko povlačiti po sudovima, čak i onda kada zna da će dobiti taj slučaj, pa problem da se protiv vas vodi krivični postupak, pa će vam onemogućiti zaposlenje u nekom smlislu. Mislim da svi građani i novinari ne treba da se plaše u smislu da se pasiviziraju, već ovo treba da ih ohrabri da pričaju o tome da ovakav zakon ne treba da postoji.
Šta je, po Vašem mišljenju, najviše sporno u novinama koje su predviđene nacrtom?
Vukojević: Po meni su najviše sporne tri stvari. Prvo, pitanje zašto se kleveta ponovo uvodi u krivični zakon, ako već postoji efikasan sistem u smislu građanske zaštite. Dakle, mi imamo zakon o Zaštiti od klevete i ne vidim razlog zašto bi to trebalo uvoditi u krivični zakon. Druga stvar je ta da je uvreda u ovom nacrtu jako široko postavljena, odnosno uopšte nije definisana. Uvreda se definiše čak i kada neko subjektivno osjeća da ga nešto vrijeđa, pa on može krivično da goni tu osobu. Dakle, ako neko na slavi kaže nešto nekoj osobi, on se subjektivno osjeti uvređen, on može da pokrene krivični postupak. To je suludo. Treće, tu je sporni dio oko pronošenja porodičnih prilika, koji je takođe naširoko postavljen. Tako definisan znači da uopšte nije važno da li je nešto istina ili nije, već ako se neko osjeća uvređen pisanjem o njemu i njegovoj porodici, tu osobu mogu krivično da gone.
Možete li naći nešto što je dobro i potrebno u ovom zakonu, uzimajući u obzir politički i društveni kontekst u kome se nalazi Republika Srpska i način funkcionisanja njenih institucija?
Vukojević: Ne postoji ništa što je dobro u ovom zakonu, jer ono što je dobro već postoji. Dakle, Zakon o zaštiti od klevete već postoji. To je, po mom mišljenju, jedan od najbolje definisanih zakona u medijskoj regulativi. Ja ne vidim ništa u ovom nacrtu što je potrebno. Potrebno je usvajati neke druge zakone koji bi zaista pomogli medijima, recimo zakon o medijima i transparentnosti medijskog vlasništva.
Otkako se pojavila najava ovog zakona od vlasti smo mogli da čujemo stavove da je regulisanje javne riječi bilo neophodno i da je ovo pravi način, bez obzira što priznaju neke manjkavosti, poput visine novčane kazne. Prepoznajete li dobru namjeru vlasti u ovom slučaju?
Vukojević: Ne. Ovaj zakon uopšte nije dobronamjeran. Naravno da će oni koji stoje iza ovog zakona imati određene argumente kojima ga brane. Međutim, ti argumenti su najčešće logičke greške. Dakle, ovim se ne zaustavlja kontaminizacija javnog prostora i javne riječi, kako to oni kažu. To se ne radi na taj način. Ne možemo imati s jedne strane politički diskurs koji je pun uvreda, širenja dezinformacija, spinovanja, a istovremeno smatrati da oni imaju pozitivne namjere tako što hoće kod drugih to da riješe. Oni ne misle da je to kod njih problem. Vidjeli smo i u onim recentnim primjerima kako se manipuliše izjavama, kao ovaj primjer sa premijerom Radovanom Viškovićem koji je okrivio novinare za inflaciju, a onda poslije spinuju informacije da oni to nisu rekli, već da je izvučeno iz konteksta. Iako to nije povezano, vidimo na tim primjerima da oni apsolutno nemaju namjeru da poboljšaju profesionalno novinarstvo ili da zaštite javnu riječ u RS, već isključivo da imaju mehanizam zastrašivanja prema onima koji nisu njihovi istomišljenici.
Javne rasprave, koje su bile organizovane u četiri grada, su završene. Kakva su Vaša očekivanja i prognoze šta bi se dalje moglo dešavati i vjerujete li da će zakon zaista biti usvojen? Budu li sve izmjene usvojene, kako će izgledati javni prostor?
Vukojević: Javne rasprave su jedna dodatna blamaža. Mi imamo slučaj da se na javnoj raspravi ne pojavljuju komisije i ljudi koji su radili na izradi toga nacrta. Postavlja se pitanje čemu rasprave ako mi kao javnost ne znamo ko je to pisao i na koga da adresiramo. Ako je sve regularno i po pravilima zašto se to krije? Ne očekujem efekat ovih javnih rasprava, osim ljudi iz struke koji su se javljali i dali neke amandmane. Mislim da je ovaj zakon toliko loš da ga nijedan amandman ne može popraviti. Dobra je bila reakcija i novinarske zajednice koja nije željela da učestvuje u tim javnim raspravama i tako je slala poruke da se to ne može popraviti.
Dio ste akademske zajednice od koje je javnost, pogotovo profesionalna novinarska javnost, očekivala više u pogledu javnih osuda ili nekih drugih aktivnosti kojim bi se kritički pristupilo namjerama vlasti. Kako je, po Vašem mišljenju, akademska zajednica u RS odgovorila na dešavanja u vezi sa zakonom, a kako je trebala?
Vukojević: Mislim da je ovdje uvijek isti problem. Postoje primjeri osoba iz akademske zajednice koji na neki način javno govore o tim stvarima i ne kriju svoje mišljenje. Međutim, postoji dio akademske zajednice koji bi trebalo da bude samostalan i da želi da kaže svoje stavove. Mi to nažalost ne vidimo. Tu prvenstveno mislim na dio akademske zajednice koji je usko vezan za ovaj problem, to je naravno pravna struka. Imali smo izjave akademske zajednice koji su dočekivani na nož kao nešto što nije dobro. Ne postoji nešto što nije dobro, ako je dobro arugmentovano. Niko ne kaže da će svi koji iznose svoje stavove biti u pravu, naravno da neće, ali će reći svoj stav, jer sigurno znaju više od građana koji se ne bave tom temom. Akademska zajednica je jako tromo odgovarala na ova dešavanja. Postoje glasovi, ali jako tromo, ne postoje nikakve udružene akcije, nema zajedničkih pisama, a ako se pojavi neko zajedničko pismo ili izjava, svi se sklanjaju, ne žele da budu dio toga.
Zašto je to tako?
Vukojević: Konkretno mislim na argumentaciju kolege Igora Popovića sa Pravnog fakulteta UNIBL, koji je iznosio mnogo dokaza kako ovaj zakon ne treba da bude usvojen, pa su ga određene starije kolege odmah krenuli “demantovati”. Vladajuće strukture žele imati monopol na istinu, svako ko se usprotivi mejnstrim mišljenjima odmah bude skrajnut.
Još je početkom marta sa banjalučkog Univerziteta stigla najava da će akademska zajednica izaći sa stavom po pitanju izmjena Krivičnog zakonika RS. Do sada to nismo vidjeli. Da li je naivno očekivati da će Univerzitet u Banjaluci uputiti kritiku zakonu za koji je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik rekao da će biti usvojen?
Vukojević: Nažalost, mislim da mi nismo na nivou društvenog napretka u kojem se jedna obrazovna institucija može zajednički oglasiti u ime cijele akademske zajednice. Mislim da je bolje rješenje da se istupa pojedinačno, na nivou pojedinačnih ekspertiza, jer na taj način može doći do više publike. To naravno ne znači da smo mi u pravu – nego samo nudimo drugu stranu priče. Direkt portal