Analiza: Zašto su statističke plate veće od stvarnih

 Živimo bolje zahvaljujući „statistici“

BANJALUKA, SARAJEVO, BEOGRAD, Plate zaposlenih u RS, FBiH i Srbiji su mnogo manje od onih koje redovno saopštavaju zavodi za statistiku u ovim zemljama. U analizi za portal CAPITAL, objašnjava zašto su građani šokirani kada pročitaju vijest sa redovnih konferencija za novinare zavoda za statistiku da su prosječne plate dva puta veće od onih koju primaju.

Razlog je jednostavan: Zavodi za obračun koriste prosječnu obračunatu, a ne prosječnu isplaćenu platu.

Autor: Dejan Barać
Još je daleke 1954. godine američki novinar Darel Haf (Darrell Huff) objavio knjigu „Kako lagati statistikom“ (How to Lie with Statistics). U narednim redovima ćemo na primjeru zarada zaposlenih ilustrovati kako se statistički podaci metodološki neispravno koriste i tumače, a sve u cilju „uljepšavanja stvarnosti“.

Prema saopštenju Agencije za statistiku BiH, prosječna neto zarada isplaćena u martu 2012. godine u Bosni i Hercegovini bila je 823 KM, odnosno 814 KM u Republici Srpskoj (RS – Repupublički zavod za statistiku) i 828 KM u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBH – Federalni zavod za statistiku). Prema saopštenju srpskog Republičkog zavoda za statistiku (RZS), „prosječna zarada bez poreza i doprinosa u isplaćena u martu 2012. godine u Republici Srbiji iznosi 40.562 dinara (tako da je) u odnosu na prosječnu zaradu (…) isplaćenu u februaru 2012. godine nominalno veća za 1,4 posto, a realno je veća za 0,3 posto“. S druge strane, kada je krajem novembra 2011. godine na sajtu B92 sprovedena anketa u kojoj je učestvovalo 8.528 građana, rezultati ankete su pokazali da je čak 61 posto ispitanika smatralo kako realna mjesečna zarada u Srbiji iznosi oko 20.000 dinara (oko 200 evra prema tadašnjem kursu), a u zvanično objavljenu prosječnu zaradu (koja je tada iznosila oko 38.400 dinara) vjerovalo je svega 20,8 posto ispitanika.

Igra riječi
Ukoliko detaljno pročitamo brojne komentare na portalima u BiH i Srbiji koji se tiču „zvanične prosječne zarade“, možemo da konstatujemo kako građani izražavaju nevjericu, duboko iznenađenje, čak i ozlojeđenost – jer mjesečno zarađuju svega polovinu iznosa „zvanične prosječne zarade“. Međutim, objašnjenje ovog „nesporazuma“ je veoma jednostavno – u pitanju je „igra riječi“, pošto „prosječna zarada u mjesecu“ i „prosječna isplaćena zarada u mjesecu“ nisu identični izrazi.
Dakle, ukoliko je prosječna isplaćena neto zarada u martu 2012. godine iznosila 823 KM u Bosni i Hercegovini, odnosno 40.562 dinara u Srbiji, to ne znači da se radi o „prosječnim martovskim zaradama“, kako pojedini ekonomisti i novinari nekritički saopštavaju, već se to odnosi na isplaćene zarade uopšte, bilo da su one redovne bilo da kasne. Naravno, neisplaćene zarade se ne uzimaju u obzir prilikom proračuna „prosječne isplaćene zarada u mjesecu“.

Istine radi, napomenućemo da se „igra reči“ u vezi prosječne zarade zaposlenih upotrebljava i u zemljama regiona – Državni zavod za statistiku Hrvatske koristi izraz „prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome“, Zavod za statistiku Crne Gore – MONSTAT koristi izraz „prosječna zarada – plata“, ali i u mnogim drugim državama svijeta.

Pravo stanje stvari
Kada statistički podatak nije adekvatno predstavljen, može da nas zavara, što ćemo ilustrovati preko banalnog primjera. Naime, računaćemo „prosječne isplaćene mjesečne zarade“ za tri radnika – pri čemu Radnik I radi u javnom sektoru i prima redovnu zaradu, dok Radnik II i Radnik III rade u realnom sektoru i primaju neredovne zarade (videti Tabelu 1). Tokom mjeseca aprila Radnik I je primio martovsku zaradu, Radnik II januarsku, dok je Radnik II primio februarsku zaradu – prema tome, prosječna isplaćena zarada u aprilu bila je 700 dolara. Međutim, kako su zarade Radnika II i Radnika III narednih mjeseci dodatno kasnile, prosječna isplaćena zarada se iz mjeseca u mjesec uvećavala – iako je zarada Radnika I ostala ista.

Tabela 1. Primjer određivanja „prosječne isplaćene mjesečne zarade“ za tri radnika

Dakle, ako na kraju saopštimo da je „prosječna isplaćena zarada u julu bila 1000 $, da je za 200 $ (25 %) veća u odnosu na prosječnu zaradu isplaćenu junu i da je za 250 $ (33,33 %) veća u odnosu na prosječnu zaradu isplaćenu u maju“, nismo pružili dovoljno jasnu informaciju. Pravilno bi bilo dopuniti iskaz i reći da je „u julu samo jedan radnik primio zaradu, a preostala dva radnika nisu primila ništa“.

Sve u svemu, državni zavodi za statistiku ne saopštavaju relevantne podatke statističkog istraživanja, tj. parametre i strukturu isplaćenih zarada: (1) broj redovnih zarada koje su isplaćene za prethodni mjesec, (2) broj isplaćenih zarada koje kasne, a odnose se na svaki raniji mesec pojedinačno, (3) iznos svih zarada u vidu histograma, kako bi se jasno vidjelo u kojem opsegu se nalazi najčešće isplaćena zarada, koja je realniji pokazatelj od prosječne zarade, (4) koliko iznosi medijana (to je iznos koji razgraničava dvije jednake polovine zaposlenih, one koji primaju manje od onih koji primaju više od tog iznosa) i (5) koliko radnika je samo formalno zaposleno, a ne prima nikakve nadoknade.

Uz navedene pokazatelje treba sagledati i (a) stopu zaposlenosti stanovništva (realniji parametar od stope nezaposlenosti!) koja se, (b) odnos broja zaposlenih i broja penzionera, (c) odnos zaposlenih u realnom i javnom sektoru, (d) učešće javne potrošnje u bruto domaćem proizvodu (BDP).

Tabela 2. Uporedni prikaz broja stanovnika, zaposlenih i penzionera u BiH i Srbiji

1. Zaposleni u zajedničkim organima BiH uračunati su u javni sektor FBH i RS srazmerno učešću u finansiranju, odnosno 2:1

2. Stopa zaposlenosti definiše se kao odnos zaposlenog stanovništva i ukupnog broja radno sposobnog stanovništva između 15 i 64 godine (to je oko 70% stanovništva države); poređenja radi, stopa zaposlenosti  u zemljama EU iznosi oko 64% (2011)

3. Da bi penzioni sistem bio održiv, potrebno je da odnos broja zaposlenih i broja penzionera bude 3:1 za sadašnji nivo produktivnosti rada u BiH i Srbiji

4. U Distriktu Brčko ima oko 10.200 penzionera, pri čemu je njih 57 %  pri Fondu PIO RS, dok  43 %  prima penziju od Federalnog  fonda PIO

5. Još uvek se vodi  sudski spor  oko 38.000 penzionera koji trenutno primaju penzije od Fonda PIO RS, a ostvarili su prava na području Federacije BiH

6. Bez stanovništva na Kosovu i Metohiji

U Srbiji je u prvom tromjesečju (kvartalu) 2012. godine bilo oko 1.725.000 zaposlenih – oko 1.255.000 u realnom sektoru, oko 471.000 u javnom sektoru (od čega je oko 150.000 zaposleno u javnim državnim i javnim lokalnim preduzećima), dok oko 80.000 zaposlenih u Ministarstvu odbrane i u MUP-u Srbije, iako se finansiraju iz budžeta, ne ulaze u ukupan bilans zaposlenih iz bezbjednosnih razloga. Ozbiljno istraživanje Unije poslodavaca s kraja 2011. godine, koje je obuhvatilo firme i iz javnog i iz realnog sektora, pruža poražavajuće podatke – zarade su redovno isplaćivane u 21,2 posto preduzeća, u 15,4 posto kasnile su 15 dana, 30 dana su kasnile u 14 posto preduzeća, 60 dana u 8,4 posto, dok su u 41 posto preduzeća kasnile 90 i više dana. Generalizujući rezultate navedenog istraživanja, zaključujemo da redovne zarade primaju zaposleni u javnom sektoru (oko 471.000 zaposlenih koji rade u javnim preduzećima, administraciji – svi nivoi, obrazovanju i kulturi, zdravstvenim i socijalnim ustanovama), oko 80.000 zaposlenih u organima bezbjednosti (koji nisu predmet statističke obrade) i svega oko 150.000 zaposlenih u realnom sektoru. S druge strane, zarada kod gotovo 580.000 zaposlenih u realnom sektoru (to je oko 46 posto zaposlenih u cjelokupnom realnom sektoru u Srbiji!) kasni 90 i više dana.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, u prvom tromesečju 2012. godine bilo je oko 688.000 zaposlenih – pri čemu je oko 190.000 radilo u javnom sektoru, a oko 498.000 u realnom sektoru (privatni i mješoviti sektor). Kada je u pitanju redovnost/kašnjenje isplate zarada, nažalost, nisu dostupna ozbiljnija istraživanja u poslednje dvije godine – studije novijeg datuma zadržavaju se na nedodređenoj konstataciji – „velikom broju zaposlenih u Bosni i Hercegovini kasne isplate zarada i po više mjeseci“. Doduše, postoje istraživanja koja su sprovedena prije više godina, ali se stanje stvari u međuvremeno značajno promjenilo. Međutim, na osnovu tih istraživanja i tragom procjene sindikata da „oko 30 posto radnika u preduzećima gde postoji sindikat neredovno prima plate, a u firmama gde nema sindikata taj procenat premašuje 60 posto“, izvršićemo grubu procjenu redovnosti/kašnjenja isplata zarada. Optimistična procjena bi glasila – oko 190.000 zaposlenih u javnom sektoru i oko 118.000  zaposlenih u realnom sektoru (to je samo 23,7% od ukupnog broja zaposlenih u realnom sektoru u BiH) prima koliko-toliko redovne zarade, dok zarade kod oko 380.000 zaposlenih u realnom sektoru kasne jedan ili više mjeseci.

Zaključak
Ukoliko bi državni zavodi za statistiku pružali potpune informacije vezane za strukturu isplaćenih zarada u BiH i Srbiji, uočilo bi se kako je broj isplaćenih zarada sve manji (u Srbiji je u februaru 2012. godine broj isplaćenih penzija premašio broj isplaćenih zarada!), jer iz mjeseca u mjesec sve više poslodavaca iz realnog sektora kasni sa isplatom ionako malih zarada, a da prosjek, zapravo, uvećavaju zarade u javnom sektoru. Prema tome, što više zarada u realnom sektoru (koje su, inače, daleko ispod prosječne zarade u državi) bude kasnilo, koliko-toliko redovne i stabilne zarade u javnom sektoru će doprineti da iz mjeseca u mjesec „prosječna isplaćena mjesečna zarada“ i u BiH i u Srbiji nominalno i (najčešće) realno raste. Pored toga, sadašnja vrednost medijane (o kojoj je bilo reči u ovom članku) iznosi oko 250 evra – što će reći, polovina „isplaćenih zarada tokom jednog mjeseca“ u BiH i Srbiji je manja od 250 evra.

Kada je u pitanju životni standard stanovništva BiH i Srbije – ozbiljnim anketama bi trebalo da se utvrdi koliko zapravo domaćinstva prihoduju tokom mjeseca, tromjesečja ili godine (oporezovani prihod, doznake iz inostranstva, naturalna privreda, neformalna zaposlenost koja se narodski naziva „rad na crno“). Jer, isplaćene i oporezovane zarade nisu jedina prava mjera životnog standarda stanovništva na našim prostorima.

Dejan Barać, Niš