Afera „Zubari“, ili kako su tehničari iz Italije postali stomatolozi: U Banjaluci kupovane diplome po 100.000 KM!

BANJA LUKA, O priči o grupi od oko 70-ak Italijana (među njima i nešto Švajcaraca), uglavnom zubnih tehničara, koji su gotovo preko noći ispolagali ispite na Medicinskom fakultetu u Banjaluci i tako postali lažni stomatolozi, postojala su određena saznanja i informacije još prije više od 15 godina, ali je cijela stvar ubrzo politički zataškana.

Nekoliko izvora InfoRadara, s kojima smo, dugo istražujući ulazne informacije do kojih smo došli (ali smo, što je još značajnije, došli i do autentičnih dokumenata), među njima i jedan od profesora koji je iz straha od političke odmazde insistirao na anonimnosti, u proteklih nekoliko sedmica pomogli su nam da sklopimo nedostajući djelić za mozaik ove velike korupcijske priče.

Prema njihovim identičnim svjedočenjima, u to vrijeme se uveliko šaputalo da su, u saradnji s jednim talijanskim kolegom, tadašnji profesor, a današnji dekan Medicinskog fakulteta Ranko Škrbić, i tadašnji rektor banjalučkog Univerziteta, Dragoljub Mirjanić, tim Talijanima omogućili lažno studiranje po cijeni od 100.000 KM po „studentu“ pa naviše!

Škrbićeva i Mirjanićeva uloga

Da zlo bude gore, skoro identičan scenario u svojoj knjizi Kuku nama, teško tebi, Milorade, koja je štampana 2014. godine, opisao je i Milutin Pejić (bivši direktor Pošta Srpske), tvrdeći da mu je profesor Đan Karlo Bocconi (kojeg u knjizi imenuje kao Đan Parlo Vazalonea), lično priznao da je takav „posao“ uspio da realizuje u Banjaluci.

Pejić nije želio da govori za naš portal, jer je, kako je objasnio, sve već napisao, a uprkos konkretnim pitanjima nijemi su ostali i Ranko Škrbić i Dragoljub Mirjanić, danas generalni sekretar Akademije nauka i umjetnosti RS.

Škrbića i Mirjanića pitali smo da li su i kada ovi „studenti“ pohađali nastavu, polagali ispite i, eventualno, stekli diplome na Medicinskom fakultetu, kao i da prokomentarišu direktne optužbe na sopstveni račun i razjasne svoje uloge, ali ni sa jedne adrese odgovor ni nakon pola mjeseca čekanja nije stigao.

O tome koliko je priča ozbiljna vjerovatno svjedoči i činjenica da na čitav set pitanja o 29 studenata, čija su imena u našem posjedu, ni nakon isteka službenog roka od 15 dana koji predviđa Zakon o slobodi pristupa informacijama, niko ni sa Medicinskog fakulteta nije odgovorio.

Naime, sa spiska do kojeg je došao naš portal, vidljivo je da se svi studenti vode kao da su na fakultet upisani 1996. godine, iako Pejić u svojoj knjizi tvrdi da je Đan Karlo Bocconi (u knjizi Vazalone), „pregovore“ sa glavešinama na Univerzitetu vodio nekoliko godina kasnije i da su, uz falsifikovanu dokumentaciju, Italijani, zapravo, retroaktivno upisani.

O pravoj zbrci sa upisom mogao bi da posvjedoči i samo jedan detalj – na spisku studenata jedno od imena je i Serale Matteo, sa brojem indeksa 186/96 (što bi trebalo da znači da je na fakultet upisan 1996. godine), ali na uvjerenju koje mu je 1998. izdato radi navodnog prebacivanja na drugi fakultet, piše da je na Medicinski fakultet u Banjaluci upisan 1994/95 godine?!

„Studenti“ u 47. godini života

Osim činjenice da su neki od „studenata“ tada bili prilično vremešni, a pojedini bliže penziji nego cvijetu mladosti pa je, recimo, Rosa Cossu iz Sasarija, 1996. imala 36 godina, a njen kolega, Đan Paolo Bruni iz Firence čak 47, posebno su indikativna uvjerenja o položenim ispitima do kojih je Inforadar.ba takođe došao.

Na tim uvjerenjima, čije faksimile ekskluzivno objavljujemo, a koja su izdata 1998.godine navodno zbog prepisa na srodne fakultete u Novom Sadu i Kragujevcu, svi studenti imaju jednak broj položenih ispita – 22, a da kuriozitet bude veći, skoro svi su položili i ginekologiju, predmet koji, kako nam je potvrđeno sa fakulteta, na Odsjeku za stomatologiju uopšte ne postoji!

Svu ovu dokumentaciju potpisala je tadašnja dekanesa Medicinskog fakulteta Ljiljana Hotić-Čovičković, koja je u međuvremenu tragično nastradala (prema postojećim informacijama u saobraćajnoj nesreći) te zbog toga nismo bili u mogućnosti potražiti bilo kakav stav.

Indikativno je, takođe, da su se svi oni sa Medicinskog fakulteta u Banjaluci ispisali u osmom semestru, ili, prostom računicom – sa četvrte godine stomatologije, ali ni na pitanje – kako su studenti za dvije godine (od 1996-1998), uspjeli da doguraju do četvrte godine studija, odgovor nije stigao.

„Vjerujem da su im ti detalji promakli, jer je bilo najvažnije da se kakvom-takvom dokumentacijom pokriju i navodnim prepisivanjem Italijana na fakultete u Srbiji riješe te priče nakon što je ona procurila“, kaže jedan od profesora sa Medicinskog fakulteta.

On, takođe, tvrdi da mu nije poznato da je na banjalučkoj stomatologiji ikad organizovana nastava na talijanskom ili nekom drugom stranom jeziku, pa je ostalo nejasno i kako su studenti-Talijani, ako su ikad bili u Banjaluci, slušali nastavu i polagali ispite?

DGS nije imala bazu podataka

Sa Medicinskog fakulteta nije stigao odgovor ni na našu molbu da nam dozvole uvid u dokumentaciju o prijavama ispita spornih studenata, kao ni uvid u biltene o eventualnim, svršenim stomatolozima iz Italije koji su „diplomirali“ u Banjaluci.

Detaljno opisujući razgovor sa Đan Karlom Bocconijem koji je, tvrdi Pejić u svojoj knjizi, najprije pokušao da sakrije da je uspio da podmiti glavešine na banjalučkom Univerzitetu, a sve mu priznao kad je, zbog lošeg zdravstvenog stanja, od njega zatražio pomoć, Pejić tvrdi i da je godinama uzlaud pokušavao da dobije više podataka o eventualnom boravku Talijana u Banjaluci.

Tragom te informacije, naš portal je zatražio podatke od Granične policije BiH, sa pitanjem da li su i kada osobe sa spiska registrovane da su ušle ili izašle iz Bosne i Hercegovine.

Osim informacije da u to vrijeme Granična policija (tadašnja DGS), nije imala elektronsku bazu podataka (!), iz te institucije tvrde da odgovor nisu u mogućnosti da dostave zbog, kako kažu, zaštite ličnih podataka.

„Takav zahtjev može da podnese samo fizičko lice na koje se zahtjev odnosi, ili njegov ovlašćeni zastupnik. Prema procjenama Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, takva vrsta informacija može biti proslijeđena samo policijskim ili pravosudnim organima“, odgovorili su iz Granične policije.

Ništa bolje nismo prošli ni u Službi za poslove sa strancima BiH, od koje smo zatražili podatke o eventulanoj prijavi boravka Talijana u BiH, odnosno u Republici Srpskoj i/ili Banjaluci.

„Uvidom u evidencije, utvrđeno je da navedena lica ne prolaze kroz službene evidencije ni po kojem osnovu“, kazali su u Službi, ignorišući našu molbu da pojasne šta to tačno znači – da bi Talijani trebalo da budu u nekoj drugoj evidenciji ili da, jednostavno, na našoj teritoriji nikad nisu ni registrovani?

OTVORENO PISMO DODIKU

Izbjegavajući da daju bilo kakav odgovor, iako su im pitanja proslijeđena na čak tri adrese – info službu, prodekanu za nastavu Nenadu Ponorcu i dekanu Ranku Škrbiću, sa Medicinskog fakulteta u Banjaluci izbjegli su i da nam dostave podatak o dozvoljenim kvotama za upis stranih studenata, pa je ostalo nejasno da li je i koliko stranaca kod njih moglo da se upiše te 1996. godine.

„I da vam ništa drugo nije sumnjivo, bila bi sumnjiva upravo ta godina kada su Italijani, navodno, počeli da studiraju. Pa, kako povjerovati da bi baš iz Italije neko došao da studira u Banjaluku samo godinu dana od završetka krvavog rata?“, kaže za Inforadar.ba jedan od profesora sa banjalučke medicine.

Takođe tvrdi da je iluzorno očekivati da skoro dvije decenije kasnije neko, tačnije – istražni organi, pokrenu tu priču, ako su je, kako kaže, tako „uspješno ignorisali“ (određeni centri moći i zataškavali) svih ovih godina.

A da su je ignorisali svjedoči i činjenica da je knjiga Milutina Pejića, koja je, zapravo, pisana kao otvoreno pismo predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku (te mu i poslata preporučnom pošiljkom), proslijeđena i na adresu republičkog okružnog tužioca.

Iako nikad nije publikovana ni štampana kao zvanično izdanje i nema je u prodaji, knjiga je proslijeđena na još nekoliko adresa, između ostalog i u Rektorat banjalučkog Univerziteta i u Akademiju nauka i umjetnosti RS.

Na ono što u njoj piše niko nikad nije reagovao. Možda i zbog toga što bi otvaranje ove pandorine kutije otkrilo sve sudionike i velike razmjere kriminala i koprucije koja je zataškana.

inforadar.ba

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)