MOSTAR, Svi su složni da je pravosuđe sporo i aljkavo i da oni koji su se ogriješili o zakon podršku imaju upravo u pravosuđu. Umorni su od borbe i dokazivanja da je nešto njihovo.
”Zakon je jasan i u svakoj normalnoj državi provediv. Nikakvi pravni postupci ne mogu to oboriti i onda samo nepravnim radnjama, odugovlačenjem, neviđenom opstrukcijom dijela pravosuđa se taj zakon nastoji izigrati. Naprosto je nečuveno kako različiti sudovi imaju tako oprečna mišljenja, ili čak isti sud a različiti suci”, kaže za Bljesak.info čovjek koji je više od 15 godina bori da useli u stan nad kojem je više puta dokazao stanarsko pravo.
Njegov slučaj prošao je sve sudove u BiH, a Ustavni sud presudio je u njegovu korist. No, borba za stan nastavlja se, jer se ne provodi odluka kojom naložena provedba presude. A onda glasi da se stanari moraju iseliti iz stana u kojem bespravno borave te da se porodica, koja je pomislila da je napokon izvojevala pravnu bitku, useli u svoja četiri zida. Dakle, uprkos presudama, sadašnji stanari, koristeći, kako tvrdi naš sugovornik, svoj ugled i veze, ne želi napustiti stan.
Sud nema podataka
”Županijski sud donosi presudu u moju korist nalažući deložaciju. Ali sutkinja Vrhovnog suda, poznata po tome što se sunčala gola na stolu u uredu, pobija presudu u roku od tri mjeseca što je rekord bh pravosuđa jer kasnije na Ustavnom sudu to traje četiri godine i donosi se presuda u moju korist. Zanimljivo je da u presudi od devet članova predsjednica izdvaja mišljenje mada se presuda bazira na sličnoj za koju je ona glasovala”, navodi naš sugovornik i ističe kako je kroz svoju bitku shvatio da je velika kočnica njegovog procesa, ali i cijelog bh pravosuđa, kadroviranje gdje je politika glavna.
”Provođenje sudske odluke u mom slučaju izaziva domino efekt i svi na koje se to odnosi svim silama nastoje to spriječiti. U mom slučaju predsjednik općinskog suda je bio obavješten da se moj stan nezakonito knjižio dva puta, a on nije ništa učinio i valjda je zato nagrađen mjestom suca u županijskom sudu”, kaže naš sugovornik tvrdeći da godinama čeka da niži sud provede presudu višeg.
Ali, u Opštinskom sudu u Mostaru nisu nam mogli reći koliko je ovakvih slučajeva niti potvrditi da neko čeka da oni provedu odluku suda. Pravdaju se sistemom koji im, kako se čini, sve predmete čini jednakima.
”U svom radu Sud koristi Sistem za upravljanje predmetima (CCMS) u kojem prilikom registracije stambenih sporova nema opcije da se posebno registrira da se radi o sporu u vezi povrata stanova na kojima postoji stanarsko pravo prijeratnih nositelja stanarskog prava”, odgovoreno je na upit o broju ovakvih predmeta.
Opštinski sud u Mostaru naveo je kako se stambeni sporovi registriraju bez posebne registracije radi li se o stanu na kojoj postoji prijeratno stanarsko pravo jer takva opcija u CCMS-u ne postoji ali i da nam, stoga, ne mogu reći čeka li netko da sud provede presudu.
Vrijeme prolazi, ništa se ne događa
Naš sagovornik ističe kako u njegovu slučaju od pravomoćne presude, koja se samo mora provesti jer se presuda ne smije dovoditi u pitanje niti ima žalbe, prolaze dvije godine. Kažu da su tijekom procesa ljudi koji stanjuju u njegovu stanu pokušali sve: tvrditi da adresa nije ispravna, pa na osnovu toga tražti vještačenje, prvo privatno, pa sudsko.
”Pa vještačenje bude u našu korist, pa se opet donosi presuda, ali se ništa ne događa. Nema govora o deložaciji ili o plaćanju troškova po presudi Ustavnog, pa kasnije Vrhovnog suda. Sve fino krasno, vrijeme prolazi, ništa se ne događa, a mi ne možemo u stan izuzev da sami uselimo, tj da pravdu uzmemo u svoje ruke za sto mi nismo kadri, ali razumijemo one koji to rade”, kaže ogorčeni sagovornik, koji, osim što je izgubio vjeru u pravnu državu, gubi novac, vrijeme i zdravlje zbog ovoga slučaja.
Iako Sud ne zna koliko je ovakvih slučajeva, iz Grada Mostara rečeno nam je kako je u njihovoj bazi podataka evidentirano 16.358 stanova nad kojima je postojalo prijeratno stanarsko pravo.
”Grad Mostar ima evidenciju podnošenih zahtjeva za povrat stanova nad kojima je postojalo prijeratno stanarsko pravo – 9.156 zahtjeva i svi zahtjevi su riješeni”, rečeno nam je iz Odjela za društvene djelatnosti napominjući da to što su zahtjevi riješeni znači da je Grad obavio dio posla oko predmeta koji su u njegovoj nadležnosti.
Pojašnjavaju nam pojam povrata, pa kažu kako je temeljem odredbi Zakona o napuštenim stanovima „Sl.list RBiH“, br 6/92-221, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 3/95, te Uredbe o korištenju napuštenih stanova („Narodni list HZ H-B,“ broj: 13/93), nositeljima stanarskih prava privremeno prestalo pravo korištenja stana ako su stan napustili nakon 30. 4. 1991. godine.
Umorni od papirologije
”Takvi stanovi proglašavani su napuštenim i dodjeljivani su na privremeno korištenje drugim osobama. Stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (“Sl. novine F BiH” broj:11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01) prestale su važiti spomenuti propisi, a jedinice lokalne uprave na svom teritoriju (Grad Mostar) zadužene su za vođenje upravnih postupaka u svezi s rješavanjem zahtjeva za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo podnesenih od strane prijeratnih nositelja stanarskih prava”, navode iz mostarske gradske službe.
Ali, građani su obično umorni od papirologije i ganjanja pravde. To tvrdi i naš sugovornik iz Jablanice koji kaže kako je 1989. godine Elektroprivreda u Jablanici svojim zaposlenicima podijelila je 15 stanova. On je bio peti na rang listi za dobivanje stana.
Dobio je stan u kojem živio sa ženom i tada maloljetnim djetetom. Ali, zbog predratnih situacija i slabijeg rada suda, ugovor o stanovanju tada nije zaključio.
”Pravnica u općini Jablanica je ušla u moj stan. Preko svojih kontakata uspjela je otkupiti moj stan, iako nije smjela jer je već posjedovala jedan stan i po stanarskom pravu nije imala pravo na to. Javio sam se međunarodnoj komisiji za nekretnine (CRPC), koja je potvrdila kako sam ja nositelj stanarskog prava”, rekao je naš sagovornik, prilažući svu dokumentaciju u kojoj se navodi da je on 1992. godine, kada je ‘ostao bez stana’ bio nositelj stanarskog prava.
”Naravno ta pravnica se žalila na ovu odluku komisiji, u kojoj je imala svoje kontakte, te je u odluci odbijen moj zahtjev i nije mi potvrđeno stanarsko pravo. Ganjao sam sve sudski dobio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu. No, onda su rekli da nisu nadležni, jer je stan otkupljen i sud se vodio međunarodnom odlukom, po kojoj sam već izgubio pravo na stan”, kaže nam sagovornik, navodeći da je ga je CRPC tretirao kao da je ušao u stan i koristio ga za vrijeme rata, iako je on stan dobio 1989. godine, četiri godine prije sukoba u Jablanici.
U žalbi našeg sagovornika, navedeno je kako je on morao Jablanicu napustiti usljed ratnih događanja, a privremena rješenja su dana zbog ratnih uslova te nije mogao zaključiti ugovor o korištenju stana.
Tvrdi kako je nakon rata, spomenuta pravnica je s drugim radnicima kojima je dala privremena rješenja zaključila ugovore o korištenju stana, te njemu onemogućila da to učini iako je na rang listi svoje firme zauzimao peto mjesto.
Nisam imao sreću
”Mene je zeznulo što sam se javio međunarodnoj zajednici, moj kolega je imao isti slučaj. Dakle kad su se dijelili stanovi dva stana su dodijeljena Hrvatima, dakle ja sam dobio jedan od ta dva stana. Drugi kolega koji je dobio stan, njemu je isto uradio tadašnji načelnik u Jablanici, no on je dobio svoj stan nazad, jer se nije žalio međunarodnoj komisiji. Sada je sve gotovo, izgubio sam stan, sporovi su gotovi, čini mi se samo da nisam imao sreću, jer isti slučaj kao kod mene je uspio vratiti svoj stan”, zaključuje naš sagovornik, koji kaže kako ne vjeruje da će ovaj tekst promijeniti nešto i kako on nema snage boriti se protiv začahurenog i komplikovanog sistema.
Od borbe za stan odustao je i naš treći sagovornik. Njegov otac je kao časnik tadašnje vojske Jugoslavije na osnovu svojih zasluga dobio stan od 100 kvadrata u središtu Mostara u kojem su živjeli do 1992. godine, kad smo napustili grad.
”Moj otac dobiva prekomandu, te po zapovjedi nastavlja obnašati dužnost vojnog lica u Podgorici, Crna Gora. Nakon odlaska iz Mostara, po zakonu koji je tadašnje Federalno ministarstvo obrane, član 3A zakona, donijelo kasnije, gubimo pravo na povrat našeg stana. Radi se o tome, da zakon, koji je Ministarstvo donijelo u svoju korist, nalaže kako se vojna lica koja su poslije 92. ili 93. godine nastavila raditi u vojsci tadašnje SFRJ ne smatraju izbjeglicama, odnosno njihovi stanovi se proglašavaju napuštenima. Takav slučaj jeste slučaj moga oca, koji je, napominjem po zapovjedi, ne svojim izborom, otišao iz Mostara i nastavio raditi u Podgorici”, kaže naš sagovornik.
Navodi kako su 1997. godine pokrenuli postupak o povratu stana koji je prošao sve razine, od opštinskog suda, županijskog te na kraju Vrhovnog da bi konačna presuda bila upravo ta, da se po članu zakona 3A, stan njegovu ocu oduzeo s pravom, odnosno da više ne polaže stanarska prava na njega.
Iako navodi kako je sud u ovom slučaju radio po zakonu, ističe kako se jedino mogu žaliti na administracijsku šutnju na koju su, kako tvrdi, naišli tokom procesa koji je okončan negdje 2010. godine. Ali, kaže kako je država previdjela neke činjenice.
Borba s vjetrenjačama
”Zanimljivost ovog slučaja jeste i taj, što je moja majka, koja je bila visokoobrazovana osoba zaposlena u tadašnjem Aluminijskom pravu, na osnovu svog rada polagala 30 posto prava na stan. Odnosno 30 posto stana, možemo tako reći, spada pod civilnu imovinu. U slučaju da je raniji spomenuti zakon o vojnoj imovini u redu, znači li to da 30 kvadrata stana pripada mojoj majci, odnosno Aluminijskom kombinatu?”, kaže naš sagovornik koji je dignuo ruke od stana.
”Objektivno gledajući, iz kuta poštivanja ljudskih prava, netko može reći da je moj otac zaslužio da mu se oduzme stan. No jesam li to zaslužio ja, moj brat, a pogotovo moja majka koja je i na neki način bila suvlasnik tog istog stana? Zašto je moja majka kriva što se vojska ‘nameračila’ na naš stan? Što s nama?”, naveo je naš sugovornik te naglašava kako su odlučili zaustaviti cijelu priču.
”U jednom trenutku dođeš do momenta u kojem se trebaš odlučit da li ćeš nauštrb svog zdravlja i financija ići dalje u borbu s vjetrenjačama ili ćemo odustati od svega”, kaže nam sgovornik i dodaje kako je specifičnost ovog slučaja i garaža, koja se nalazila u posjedu stana a koju danas koristi, i na nju prava polaže, tadašnji prvi komšija.
”Na osnovu čega, i na koji način je on dobio papire za tu garažu, tko mu ih je izdao, jer pretpostavljam da mora imati nekakvu dozvolu ili potvrdu za korištenje, ne znam. Zašto garaža nije u posjedu generala HVO-a koji koristi stan, također nam je nejasno. Trenutno radimo na pokretanju priče upravo oko te garaže i tih 30 posto stana koji je zasluga moje majke. Možda dođemo do varijante da upravo tih 30 posto ovog vojnog stana treba, ako ne mojoj majci, vratiti Aluminijskom kombinatu, jer je on u tadašnje vrijeme bio suvlasnik ovog stana”, kaže sagovornik.
Svi su složni da je pravosuđe sporo i aljkavo i da oni koji su se ogriješili o zakon podršku imaju upravo u pravosuđu. Umorni su od borbe i dokazivanja da je nešto njihovo i da netko boravi u njihova četiri zida, a ne bi smio.
”Prljave poslove u pravosuđu, evidentno je, radi politika jer je jasno da kadrove u pravosuđu postavlja politika. Korumpirana su sva tri stupa sudbene vlasti i ako si naučio na nešto drugo samo se sekiraš, gubiš živce i nemoćan si. Primjer, moj slučaj je paradigma jedne nove prakse u kojoj se izborite za presude i kad to treba provesti – muk. To vam je kad sudac i porota osude ubojicu, sudac lupne čekićem i svatko ode svojoj kući, uključujući i osuđenog”, kaže naš sagovornik s početka priče. Bljesak.info